Lo Moon ‘Lo Moon’ – losanđeleska sjeta s mirisom sjevera

Indie pop/rock trio u čijem sastavu je i sin Davea Stewarta iz Eurythmicsa oglasio se debitantskim albumom.

  • 5
    Shares
Lo Moon

Možda bi bilo najbolje reći kako po zvuku i ambijentu nikad ovaj bend ne bi geografski smjestili u Los Angeles, prije negdje sjevernije, gdje je hladnije, kišovitije… Negdje gdje loši vremenski uvjeti pružaju prostora za kontemplaciju i za istovremeno atmosferične i sjetne emotivne zvučne premaze. Dakle, neki Island, ili Škotska, ili Irska, ili Skandinavija. No uvjeti u kojima je stvarano ovo debitantsko ostvarenje ipak ne pripadaju trenutnom boravištu članova sastava Lo Moon.

Naime, ovaj trio kojeg predvodi pjevač i gitarist Matt Lowell i kojeg pored njega čine Crisanta Baker (synth/bass/sampleovi) i gitarist Sam Stewart (sin Davea Stewarta iz Eurythmicsa) već je prvim singlom „Loveless“ toliko privukao pažnju u Americi da ga je Rolling Stone prošle godine gotovo naslijepo uvrstio u listu novih izvođača koji treba čuti. Naslijepo, jer informacija osim naziva Lo Moon gotovo da nije ni bilo. Priča kaže da je na to je bend uzvratio nastupima po opskurnim klupskim prostorima i fama je krenula, i to tolika da u cijelu priču uđu giganti poput Columbije i Sonyja, što je rezultiralo objavom eponimnog prvijenca u veljači ove godine. Eh, sad moglo bi se tu spekulirati o tome je li Stewart senior potegnuo neke veze zbog toga što u bendu svira Stewart junior, no tim informacijama je bolje ne spekulirati. Neka eventualni nepotizam ostane postrance.

Tu treba zaključiti da kreativna dinamika unutar samog benda time nije bila uzdrmana, kako to obično zna biti kad se stvari počnu maksimalno ubrzavati jer su reflektori munjevio počeli obasjavati novopridošlo ime na scenu. A to se dakako i čuje na albumu. Ono što je sigurno jest da zvuči kao da je čekao svoje vrijeme. I to vrijeme je došlo. Kako je sam Lowell u jednom intervjuu kazao, album je pripreman četiri i pol godine i pazilo se na svaki detalj, pored toga što je budućnost cijelog projekta bila neizvjesna. Iako osnovana u New Yorku, grupa se ubrzo preselila u Los Angeles, a odlučeno je da će se snimati u Seattleu, pa se i iz toga može iščitati element kišnog spleena koji obavija ovo djelo. Neki Lo Moon svrstavaju u zvukovne prostore u kojima obitavaju Massive Attack i Cocteau Twins, no bend ipak više korespondira u sferi gdje su jedni The xx, kao što vuku i neke korijene iz onoga kako je na početku karijere zvučao Coldplay, a također imaju jasno oblikovane AOR elemente koji podsjećaju na najbolje dane grupa Toto i Fleetwood Mac, što u današnje vrijeme najbolje baštine filadelfijski The War On Drugs.

Album otvara pjesma „This Is It“ i njen refren dolazi kao prvo postulat jednog punokrvnog dolaska Lo Moona na današnju pop/rock scenu. Posjeduje sve elemente radijskog singla za tešku rotaciju, ali i kvalitet da ga ta rotacija ne izliže, bar ne u dogledno vrijeme. Po sistemu udarnog otvaranja, kao druga dolazi prokušani hit „Loveless“ koja je već sad načela kontorverza. S jedne strane na nju riječi hvale nije štedio jedan Pharrell Williams, dok je s druge strane sam njen naziv digao živce shoegaze kritičarskoj populaciji koja štuje My Bloody Valentine i koja drži da je naziv “Loveless” svojevrsni trade mark u koji se ne smije dirati.

Uvodnu trilogiju zaokružuje „The Right Thing“, koja pak balansira po rubu litice da se ne proglasi plagijatom poznatog hita „Come Undone“ grupe Duran Duran, no u konačnici ipak drži vodu. Može se reći da u pravom trenutku prava nota skrene vodu na mlin Lo Moona. Nakon toga nešto slabija „Thorns“ se hvata sigurnog terena američke AOR ezoterije i vodi do daleko zanimljivije osmišljene balade „Tried To Make You My Own“. Ta pjesma, kao i naredna „My Money“ dobar su znak da Lo Moon nisu rekli sve što su imali u prve tri pjesme, dok „Real Love“ predstavlja hitoidni udar drugog dijela albuma nepogrešivo katarzičnim pop refrenom. Nakon nje „Camouflage“ uistinu kao da kamuflira zvuk i nudi prostora tišini kojoj kao da pripadaju i pastoralni višeglasni refreni koji kao da dolaze iz daljine nošeni povjetarcem, prije nego li plesne pop osamdesete prožmu finale albuma kroz „Wonderful Life“ i „All In“. I tu sad dolazi i dvojba, jer moglo bi se reći da su tim potezom uistinu pravovremeno podignuti ulozi u širenju zvučne lepeze i općenito ugođaja što Lo Moon čini lijepim pop iznenađenjem prvog ovogodišnjeg tromjesečja, ali sam ipak više sklon tvrdnji da se tu ipak igralo zericu ziheraški nego što to dobar ukus nalaže. Ali, hajde, prvi je album, ulozi su ionako visoki. Sve je utegnuto i ispeglano po diktatu vremena i osjećaj je da će Lo Moon prilično brzo doći do dobrih festivalskih termina.

Ocjena: 7/10

(Columbia / Sony / Menart, 2018.)

  • 5
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh