Leon Bridges ‘Good Thing’ – Gdje je nestao staromodni soul dečko?

Pjevač koji je s prvijencem ‘Coming Home’ prije tri godine uletio na scenu poput reinkarnacije Sama Cookea pokleknuo je pod pritiskom ‘modernih vremena’ i s drugim albumom uletio u zamku (ne)prepoznatljive pop prosječnosti.

  • 9
    Shares
Leon Bridges ‘Good Thing’

Stilski autizam desetljećima se kod glazbenika pokazivao kao dobra stvar. Prepoznatljivost je krucijalna u tom poslu. I ona se gradi godinama. I samo oni najtalentiraniji su bili u stanju na istinske make-overe. Da skratim; jedan je Bowie. No u današnje vrijeme, za glazbenike svega ima, osim vremena za izgraditi prepoznatljivost.

Kameleonština je u modi, samo što je produkt toga hrpa neprepoznatljivih imena koja misle da mogu skakati uspješno iz jedne u drugu stilsku ladicu. Posljednji na toj listi je Leon Bridges. Taj punokrvni soul pjevač se na debiju „Coming Home“ činio kao kompletno formirani glazbenik koji se odlično snalazi u vintage ozračju američkog soula 1950ih i 60ih. I činilo se da će ubrzo početi puhati za vrat raznim ‘šlager-majstorima’ poput Michaela Bublea. No ispada da za tako nešto treba biti uporan u strategiji, kao što je spomenuti Buble. Umjesto toga, Bridges se odlučio ‘modernizirati’.

Dijelom pjesama s albuma „Good Thing“ okušao se u desetljeću kasnije, tj. 1970ima, malo miksajući utjecaje Marvina Gayea, malo Commodoresa, uz to koketirajući i s disco ritmom. Drugim dijelom je ugazio u mljackavi teren teen campfire akustičnih balada, a trećim čačkati po soul nasljeđu 1980ih. Iako, ruku na srce, sve to zvuči prilično moderno, a zvučalo bi i kao 2010te da se nije okrenuo organskom zvuku i time napravio premosnicu od zvuka Memphisa do zvuka New Yorka.

Vokalno je također poradio na tome da ga se teško može povezati s prvim albumom. Dokazao time svoju kameleonsku moć prilagodbe, ali po putu kao da je nestao i sam Leon Bridges koji je prije tri godine stupio na scenu kao iskreni mladi vintage soul frik, i koji sad ostavlja previše prostora sumnji da bi treći album mogao biti nešto sasvim treće i, dakako, još neuvjerljivije od „Good Thing“.

Kao da nije mogao vidjeti da se slična situacija dogodila i s Gary Clark Jr.-om, koji je u dva albuma (od „Blak and Blu“ do „The Story of Sonny Boy Slim“) od gitarskog heroja kojeg su svi uspoređivali s Hendrixom izblendao sebe u neku bljedunjavu pop rock pojavu. Ili je možda htio učiniti potez sličan onom Robina Thickea, koji je od šmekerskog croonera ‘evoluirao’ do teen idola zahvaljujući hit singlu „Blurred Lines“. Samo gdje je sad Robin Thicke? Tko se sjeća tog mega uspješnog singla? A i tko god se sjeti Thickea, prije će zavrtjeti njegov album „Something Else“, nego razvikani „Blurred Lines“ iz 2013., a pogotovo nasljednika „Paula“ iz 2014. koji ga je gurnuo u zaborav. Leon Bridges kao da je krenuo tim stopama.

Može li se to opravdati tržišnom strategijom? Teško. Uz to treba uzeti u obzir da kod skoro svih mladih glazbenika upravo uspjeh prvog albuma prodaje drugi album, kad se gleda prvi tjedan prodaje. U matičnom SAD-u „Good Thing“ je debitirao na 3. mjestu („Coming Home“ je po objavi dosegao 6. mjesto, mjereno Billboardom) i to je pirova pobjeda, jer u ostatku svijeta su singlovi „Bet Ain’t Worth the Hand“, „Bad Bad News“ i „Beyond“ jasno ukazali na neželjeni ishod kod publike, te je u startu pao interes. U odnosu na „Coming Home“ koji je bio na 8. mjestu, u Velikoj Britaniji je „Good Thing“ debitirao na 20. mjestu, a slična situacija bila je u Njemačkoj, Nizozemskoj, Španjolskoj i Švicarskoj dok se u Francuskoj uopće nije ni pojavio na listama. Jedini uspjeh izvan SAD-a doživio je u Belgiji, ali se to može smatrati nezamjetnim za nekoga tko je iz vintage voda odlučio zagristi u kolač pop produkcije.

„Good Thing“? Pa, i ne baš.

Ocjena: 5/10

(Columbia / Sony / Menart, 2018.)

  • 9
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh