Legenda Woodstocka koja ne gubi snagu

Joe Cocker održao je u srijedu koncert u zagrebačkoj Areni pred približno sedam tisuća posjetitelja koje je podigao na noge i zadržao ih na njima, dokazujući time po tko zna koji put da o penziji ni ne razmišlja.

Joe Cocker u Zagrebu (Foto: Zoran Stajčić)

Joe Cocker ima 67 godina, i dalje se kreće kao drveni lutak na pozornici i jedini je glazbenik koji „svira“ air piano, ali ono što je sigurno i dalje jest da njegovi koncerti još uvijek nisu pogodni za popularno zvane sjedeljke. Nije on poput puno mlađeg Stinga pa da u svojim artističkim fazama ima prijemčiv materijal za slaganje stolaca u parteru.

Stari Joe je i dalje roker i njegovi nastupi za sve od 7 do 77 u većini slučajeva nisu za sjedenje. Tako je bilo i na koncertu u zagrebačkoj Areni u srijedu navečer. Dvorana je posjetitelje dočekala popunjena stolcima i publika u godinama je pristojno zauzela prostor u iščekivanju jednog od heroja svoje generacije, pjevača koji je jednom davno stajao i na pozornici Woodstocka i kolektivno se urezao u sjećanje pjesmom „With A Little Help From My Friends“ The Beatlesa od koje je napravio vlastiti trade mark, skoro na identičan način kako je Jimi Hendrix to napravio od Dylanove „All Along The Watchtower“.

Čim je izašao na pozornicu i zapjevao „Hitchcock Railway“ dio publike se ponešen ritmom počeo ustajati sa stolaca, da bi na „Feeling Alright“ s legendarnog debi albuma „With A Little Help From My Friends“ na kojem su Cockeru pomogla imena poput Jimija Pagea i Steviea Winwooda uslijedilo masovno ustajanje i prepuštenje publike ritmu i karizmatičnom promuklom pjevaču.

Isto je izazvalo komešanje među redarima u dvorani koji nisu bili u stanju prepoznati spontanu reakciju svih prisutnih već su udarili kontru i počeli „uvoditi red“ tamo gdje to nije bilo potrebno, odnosno ne dozvoljavajući posjetiteljima kretanje prema pozornici. A naravno nije bila riječ o agresivnim tinejdžerima, već možda o najkulturnijoj publici koja se može okupiti u tolikom broju u Zagrebu. Sve su to uglavnom bili vremešni parovi poneseni glazbom, i ništa više od toga.

Što god mislili o Cockeru, on je i dalje pjevač koji sigurno vlada pozornicom kad su koncerti u pitanju. Daleko je on od „klimave gerijatrije“ koju pokreće zborno pjevanje publike tijekom nastupa. Upravo suprotno, on je taj koji podiže atmosferu i zbog kojeg cijeli parter nije sjedao na stolce tijekom nastupa koji je trajao sat i četrdeset pet minuta.

Ovacije su se događale svako malo, ovisno o tome je li publika aplauzom pozdravljala izbor pjesama, njihovu izvedbu ili svaki Cockerov promukli krik. Glazba je bila u prvom planu tako da velika pozornica nije bila ukrašena pratećim video zidovima, već je sve odisalo tradicionalnim pristupom, dakle samo pjevač i bend na bini na kojoj je scenografija bila maksimalno pojednostavljena.

Više-manje svima poznat uhodani i toliko puta uživo okušan Cockerov koncerni set je i u Zagrebu proizveo euforiju pogotovo u drugom dijelom kad su na red došle „Come Together“ Beatlesa, „Leave Your Hat On“, „Unchain My Heart“, i maratonska verzija „With A Little Help Form My Friends“, te na bisu „Bathroom Window“, blues „Cry Me A River“ i završni meddley „High Time“ u kojem se većina glazbenika predstavila i solo točkom uz neprekinuti pumpajući ritam.

I više nego dovoljno da se vidi i osjeti kako stara pjevačka kvrga i dalje čvrsto zakucava. A bilo je lijepo za vidjeti kako ni njegovoj publici više odgovara stajanje i lagano ljuljuškanje uz glazbu. Svaka čast seniori!

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh