Lana Del Rey ‘Ultraviolence’ – Sirota mala bogatašica

Lani Del Rey je od samog početka okrutan svijet mainstream glazbe izazvao pritisak u prsima što joj zagušuje glas i naočigled se muči iznijeti taj hinjeni Weltschmerz i s novim studijskim albumom ‘Ultraviolence’. U njemu nema nervoze ili histerije, a jedini je trag nasilja osjetan u bubnjićima po zaršetku slušanja.

Lana Del Rey - Ultraviolence

Od početka ove godine Lana Del Rey zaljubljenicima pop i rock glazbe golicala je maštu najavom suradnje s vokalistom The Black Keysa, Danom Auerbachom kojeg je kao vruću robu na tržištu i neprikosnovenog ne-pop hitmejkera angažirala za svog producenta.

Ipak, čini se da su Lana i Auerbach zajedno u poslijepodnevnim žegama slušali melankoličnu Juanitu Stein iz Howling Bellsa i igrali se u studiju satima. Stoga su cijeli eksperiment obilježili tekstom što trebao bi biti niz pjesama, premda se radi o monotonom kontinuitetu pseudo-lamentacija sa sporadično milozvučnim instrumentarijem kojeg na životu jedva održava puls bubnjeva. On i dalje posrće u pasivnu monotoniju čineći album teško prohodnim i isforsiranim.

Lanina sklonost guranju istog momenta djeluje poput ribanja oblaka u želji da proplaču, iako još nisu dovoljno teški i sumorni da iz njih izbije kiša. Svejedno, Lana pati, umire i zavija u kontrastiranju lirskog momenta s izvedenim jecanjem, gdje mora istaknuti kako je ‘tužna djevojka’ čiji glas ne puca i zapinje, nažalost, od suzama nakvašenih knedli u grlu, nego zbog forsiranja nečega što nikada nije bio niti će biti njezin instrument. Najbolje to ilustrira „The Other Woman“, veliko finale stenjanja i naprezanja zbog kojeg je čovjek na rubu sažalijevanja, ali se suspreže zbog činjenice da je Lana vješto podmetnuti projekt kojeg ipak netko probavlja.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=o3SqUUoJjW8[/youtube]

Najiritantniji trenutak jest njezina transparentna neuvjerljivost u samosklepanim stihovima „I Fucked My Way Up to the Top“, gdje ponovno pokušava biti krvava žrtva svog masakra ambicija; pokušava glamurizirati ustrajanje za uspjehom, slaviti ljepotu tuge, na tragu Lady Gage kao prethoditeljice iste poetike samoizgradnje na principma senzibiliziranja s mukotrpnim radom. Iako različitih estetika, poetike obiju pjevačica je ista, kao i bankovni računi koji su koristile da bi stvorile svoje persone. Razlikuju se utoliko što nam je Lana manje napadna, ali jednako patetična i površna kao i Gaga.

Najmanje je možda iritantna u „Pretty When You Cry“. Stilizirana retro-balada odjekuje osamdesetima, a najmilozvučnijih je vokala na albumu sve dok se ne obrati pozornost na banalne i prozaične stihove što pak odjekuju onom istom patetikom koja će zaokružiti cijeli album za rezanje žila i nastaviti se do samog kraja u „The Other Woman“ koja, eto, plače dok ne zaspe…

Lana Del Rey je soundtrack za tinejdžerske žalopojke, upakirana u fine orkestracije, suptilnu produkciju i montotonu vokalnu manipulaciju zbog koje se valja pitati tko je uspio preživjeti prethodni album sirote male bogatašice?

Ocjena: 3/10

(Interscope/Polydor, 2014.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh