‘Krleža ili što su nama zastave a što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo’ – možda ipak ‘Banket u Blitvi’

Doživjeli smo uskrsnuće Krleže i njegovo smaknuće. Zašto?

  • 38
    Shares
Krleža ili što su nama zastave a što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo (Foto: Montažstroj)

Od 5. do 7. srpnja u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža održavao se performans „Krleža ili što su nama zastave a što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo“ u režiji beogradsog redatelja Zlatka Pakovića („Ubiti Zorana Đinđića“, „Enciklopedija živih“, „Filozofijom palanke“) u zajedničkoj produkciji Montažstroja, Teatra poezije i 7. festivala Miroslav Krleža. Iako najavljen kao performans, ipak je riječ o predstavi u kojoj je Vilim Matula u ulozi Miroslava Krleže, sopran Ana Jembrek u ulozi Bele Krleže, Zlatko Paković dramaturg na sceni i Konrad Mulvaj majstor svjetla, zvuka i video projekcija. Kako je u uvodu najavljeno, ovaj komad inspiriran je radikalnim kritičkim duhom Miroslava Krleže, te je u konačnici donio radikalni diskurz, obračun sa samim Leksikografskim zavodom Miroslav Krleža, uskrnuće Krležinog duha i, nažalost, njegovo satiranje kroz niz dvoznačnosti u želji da ga se projicira na sadašnjost.

Predstava je osmišljena kao putovanje Hrvata kroz državne zajednice i sisteme i novijoj krvavoj povijesti. U turbulentnom dvadesetom stoljeću bilo ih je čak pet, što je ujedno i rekord gledano od trenutka otkad se ovaj narod doselio u ove krajeve. Dakle, pet različitih državnih zajednica, pet himni, pet zastava, pet oprečnih ideologija, politika i svjetonazora. Na sličan način kako su „Zastave“ bildungsroman, tako i Pakovićev komad posjeduje svojevrsni rakurs sazrijevanja uz konstantno intoniranje Krležinim revolucionarnim duhom, idejom jugoslavenstva, antiklerikalnim i antiburžoaskim stavom.

Krleža ili što su nama zastave a što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo (Foto: Montažstroj)

Tu u početku pravilno i precizno uspostavlja pitanje: „Što je Krleža nama danas?“. Jer sve o čemu je pisao kao, prvenstveno, pisac proleterijata (što se posebno naglašava), danas se kolokvijalno gura pod tepih i kompenzira pohvalom njegovog spisateljskog stila koji se promatra izvan konteksta. Tu se jasno i glasno navodi kako je i samo ime Lekisikografskog zavoda Miroslav Krleža politički nonsens prilagođen nacionalističkoj političkoj klimi današnje Hrvatske, jer pravi smisao je imao naziv „Jugoslavenski leksikografski zavod“ čije je ime i funkciju osmislio sam Krleža, te predložio Josipu Broz Titu njegovo osnivanje.

Obzirom da živimo u vrijeme kad politika prekraja povijest, jasno je da su takve činjenice, kao i sam Krleža figurativno u predstavi, osuđene na zakapanje, tj smrt. No ovo je vrijeme i kad kulturni segment, posebno kazališni postavlja sebe u ulogu oponenta takvoj praksi politike. A ta uloga oponenta ‘gura klatno’ jednakom silinom u drugu percepciju. Dakako, umjetnosti je to dozvoljeno i Paković to zna jer i u prologu najavljuje grubu grotesku samim time što je odjeven u krvavu mesarsku pregaču s krvavim nožem u ruci. No ubrzo ta njegova ‘doktrina šoka’ sa sobom počinje upadati u banalnosti, prešućivanje nekih ključnih činjenica i fragmenata čime pak instrumentalizira Krležu i spušta ga na nivo palanačkog obračuna s neistomišljenicima. Time postiže suprotan efekt, jer gubi spektar u kojem bi manje ideološki involvirani dio publike (nazovimo ga uvjetno neutralnim dijelom) pridobio na svoju stranu. Cijeli jedan spektar gubi se tako u tom u ‘crveno-crnom pripetavanju’. Jedan svjetonazor se kuje u nebesa, drugi se bespoštedno satire. Možda bi bilo isuviše banalno reći da predstava postavlja obrnuti rakurs od onog poznatog desničarskog „Gdje si bio ’91.? Ili, gdje ti je bio djed ’41.“, no kad se već uhvatila Krleže, možda se očekivalo da će bar pokušati iz nekog racionalnijeg kuta objasniti „zašto smo bili u ’91. ili u ’41. godini“. Jer ako je netko znao objasniti ključne perode ovdašnjih kalvarija, to je bio Miroslav Krleža.

Krleža ili što su nama zastave a što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo (Foto: Montažstroj)

Paković tako zakapa neke dobro znane činjenice, kreirajući lik Miroslava Krleže na sliku i priliku Jure Keroševića (kojeg je pisac svojim zalaganjem spasio od omče 1920.) iz vremena Husinske bune za radnička prava, dakle idealizirajući ga. Takav plošni prikaz remeti dosta toga i dovlači predstavu na tanki led ljevičarskog pamfletizma. Jer Krležin životni put bio je daleko od proste ‘proleterske jednoobraznosti’, već je bio često kontradiktoran i ideološki upitan čak i u Titovo vrijeme. Bio je, ne samo književni, genijalac kojem su moćnici često gledali kroz prste, a i on sam je taj svoj status svojevrsne nedodirljivosti koristio. Parafraziramo li staru latinsku izreku; Krleži je bilo dozvoljeno ono što je bilo dozvoljeno i Jupiteru, nije on imao ‘prava vola’ (usporedbe radi, Jere Kerošević je imao ‘prava vola’). Tin Ujević je možda u najkraćim i najpreciznijim crtama svojevremeno iskritizirao Krležinu ‘glembajevštinu’ na Gvozdu, što dakako nimalo ne ugrožava Krležinu kreativnu, misaonu i filozofsku veličinu.

Krleža je jedna velika kompleksnost, kao što je bilo kompleksno i vrijeme u kojem je živio, vrijeme najvećih globalnih promjena i potresa, kada su pala sva carstva i kad je ideja socijalizma zaživjela u praksi. Mišljenja sam da će nam duh tog vremena biti sve veća nepoznanica kako vrijeme odmiče i da je Krležina ostavština nešto što će trebati analizirati daleko konciznije i osebujnije od ideološkog spektra. A Paković je pak instrumentalizirao Krležu gotovo populističkim metodama i time ušao u konflikt s današnjim rastućim ekstremnim populizmom i to po pravilima istog tog desnog populizma. I to je poraz u startu.

Krleža ili što su nama zastave a što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo (Foto: Montažstroj)

Odabrao je Krležu ‘proletera, komunista i Jugoslavena’ i odlučio njime ‘natrljati nos’ strukturama koje su, da se razumijemo, odvratno ignorantske, dvolične i prevarantske. No kada strukture nisu bile takve? I je li Krleža baš prigodan brus-papir za takav potez? U predstavi postoji i nekoliko uistinu opasnih momenata. Jedan od njih je filozofsko razmatranje o prihvatljivim i neprihvatljivim ubojstvima tj. da eksploatirani ima više prava ako ga učini eksploatatoru, jer eksploatator ubija eksploatiranog svakog dana i sata eksploatiranja. Nije, naravno, to pitanje kreiranja suspenzije krivnje za najodvratniji ljudski potez u ime viših ciljeva ništa novo kad je ljudska vrsta u pitanju, ali otvaranje te teme uoči (ili nakon, ne sjećam se točno) poglavlja o NDH i koncentracijskom logoru u Jasenovcu je opasan dvosjekli mač, iako taj kratki mučni period ovdašnje povijesti predstava verbalno ocrnjuje i više od simboličnog umakanja zastave NDH u masnu crnu boju. Problematično je i što nudi prilično površno objašnjenje, pukom mehaničkom terminologijom izrečeno, zašto ta tvorevina danas kod nekih građana izaziva udivljenje. Kao da se radi o usporedbi automobila, a ne o genocidu. Zar je uistinu realno objašnjavati simpatije kod dijela populacije prema „kulturi klanja“ (kako se period NDH još naziva u predstavi) i spuštati to na nekakav trogloditski komunikacijski nivo u smislu: „Meni je bolji Mercedes od Fiće“? Pa onda još monološko polemiziranje oko toga zašto Krleža osobno nije ubio Pavelića. Čemu to? Osim ako ga je ideološki za potrebe predstave trebalo ‘popeglati’, jer taj proleter, komunist i Jugoslaven nije poput jednog Vladimira Nazora otišao u partizane. Ili kao da nije dovoljno povijesno ispravno to što je NDH vojno i ideološki poražena, a njen poglavnik pobjegao glavom bez obzira preobučen u ženu? Pa nije li to travestija par excellence? Koliko je to vođa u svjetskoj povijesti bježalo s trona preobučeno u žene?

Krleža ili što su nama zastave a što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo (Foto: Montažstroj)

Periodu socijalizma dana je krucijalna ulogu kad je riječ o sazrijevanju i napretku – progresivne metode dale su progresivni učinak po Pakoviću i tu eksplodirava pamfletizam ljevičarske utopije. Tu se nekako kao nusproizvod ocrtava i kriza današnje ljevice, jer koliko god ona prigovarala regresivnoj politici desnice, i ona tapka zakočena u prošlosti. Jer otkud sav taj nacionalizam proizašao iz tog progresa, otkud ratovi i cijepanje bivše države? Tu nema odgovora, nema pogleda u budućnost, tj. sadašnjost. Kao da je sve stalo 1980. Ili 1981. kad je umro Tito, tj. Krleža. Paković je ponudio tezu o porobljavanju i tome da živimo ponovljenu prošlost, da nismo ni građani, već građanske sluge kojima su opet pravi gospodari negdje vani, dok je Krleža u predstavi u ime tog novog porobljavanja smaknut. I tu na kraju predstava se pretvara u performans – performans nemoći i figurativnog samoranjavanja, tj. smaknuća Krleže. No smaknut je time i rakurs dijaloga, i to je najveći poraz.

To je produbljenje jaza ideološke polarizacije, jer je u drugi plan stavljena tema o zastavama, a u prvom planu je mogućnost prepucavanja oko lika Miroslava Krleže umjesto da je otvoren dijalog o povijesnim stradanjima, nesrećama i stranputicama. I opet je tako Krleža postao kamen spoticanja, opet ga se kroz ideološke okulare svojata ili odbacuje, umjesto da ga se implementira.

Krleža ili što su nama zastave a što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo (Foto: Montažstroj)

I na kraju krajeva, što s onima koji se ne uklapaju niti u jedan od dva ljuta tabora, a ćute krležijanstvo ovih naših vremena? Što sa svima onima koje trese sindrom Filipa Latinowitza i kad ovakva predstava bude poput ‘hvatanja za kvaku’ i kad traume prošlosti nagrnu i otpuhnu misli na sadašnjost i budućnost?

Nažalost, mene je Pakovićevo mahanje „Zastavama“ više gurnulo u ozračje „Banketa u Blitvi“. A nekako je i ovdašnja stvarnost takva, tko god ima nešto soli u glavi, pakira kofere poput Nielsa Nielsona. Ovdje svaka općina i zaselak imaju nekog svog Barutanskog zbog kojeg se to radi. Naš najveći problem je ostvarivanje koliko-toliko funkcionalnih i uljuđenih sistema. Naučili su ljudi ovdje praktično gledati na zastave. O tome je kolokvijalno neumjesno govoriti, jer to uzdrmava korijene nacionalizma koji su impementirani u državotvorstvo. Mnogi su prisiljeni ili su odabrali danas prihvatiti irsku ili njemačku zastavu pod svoju, jer tamo rade i plaćaju porez. Gledano iz tog kuta i ako se taj trend nastavi, iako se ova teza čini paradoksalnom, ispada da trenutno mogućnost izbora rada u inozemstvu više šamara ovdašnji nacionalizam od ideje o komunizmu ili socijalizmu. Uz to smo svi smo svjedočili tomu da je boravak u socijalizmu razbuktao nacionalizam.
Svjestan ili nesvjestan toga, Paković svojom predstavom o Krleži više ili manje uspješno u ovom trenutku može samo dati goriva ionako pretjerano gorljivim nacionalistima kako bi oni zbili svoje redove.

Suština bi trebala biti negdje drugdje. Dijalektika ljevičara bi morala moći bolje.

  • 38
    Shares

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh