‘Kontakt’ – film koji nudi više od uvida u underground prilike Novog Sada

Jest da je na ovim prostorima samo spominjanje rock and rolla i dalje underground aktivnost, a još su veće rijetkosti dokumentarni filmovi koji uistinu idu u žanrovski underground. Jedan od tih rijetkih dokumentaraca je ‘Kontakt’, redatelja Mihajla Obrenova.

  • 48
    Shares
‘Kontakt’

„Kontakt“ je ponajviše je fokusiran je na punk, metal i hardcore scenu Novog Sada. U čak dva i pol sata kroz njega preko 140 intervjuiranih sudionika govori o svojim doživljajima, sjećanjima i poimanjima scene od 1989. godine pa sve do danas (tj. 2017. godine). Ta anti-mainstream ekipa evocira uspomene na konstantna otvaranja i gašenja prostora za klupske svirke, brojne koncerte, ekscese koji su ih pratili, vječite probleme s opremom, no i ono najvažnije, izuzetnu količinu utrošene energije, zadovoljstva i vjere u to što su i radili, i što u konačnici neki od njih i dalje rade.

Koliko entuzijazma je ispred kamere, toliko ga je i iza od strane samog redatelja Mihajla Obrenova koji vjerojatno nije ispusti niti jednog bitnog aktera, iako je dokumentarac u nekom profesionalnom story-telling okviru u najmanju ruku katastrofa za svakog tko nije poznavao lokalne novosadske prilike. Priče i svjedočenja se počesto paralelno isprepliću, kao da silni sugovornici jedan drugom upadaju u riječ, kao što često i razni originalni snimci snimljeni na VHS-u, fotografije i snimke rukom iscrtanih koncertnih plakata ‘uskaču gdje god mogu’, čak i ako o njima konkretno nije riječ. Gotovo da je i sam dokumentarac poput šutke na hardcore koncertima na kojima redovno stradava inventar ili poneka glava bude razbijena, ali adrenalinski žar ne jenjava. Na neki začudni način, sav taj kreativni kaos se tijekom gledanja slaže u šareni mozaik, kao da ste nošeni nekom nevidljivom strujom od koncerta do koncerta, od ‘rupa’ za probe do javnog prijevoza kojima su bendovi često prevozili pojačala i bubnjeve, pa do sumnjivih organizatora i općinskih glavešina koji pojma nemaju o čemu se tu radilo, a željeli su usput neku korist ostvariti od nabrijane omladine koja je bila u stanju organizirati i dvanaest sati dug hardcore/metal/punk koncert.

„Kontakt“ u manjoj mjeri dozira i elemente društvenih i političkih događanja u Srbiji i Vojvodini, ali su i to samo oštre pankerske skice samog redatelja, koje podastiru kontrastne elemente i nude objašnjenje o tome u kolikoj mjeri je kontak između mladosti i sjebane društvene stvarnosti bio nemoguć. Progovara se i o dolasku heroina na ‘velika vrata’ u grad, a potom se nudi i objašnjenje koliko je promijenio koncertne navike i ponašanje publike, njeno devastiranje, ali i utjecaj koji je izvršio na scenu početkom novog milenija.

Tijekom devedesetih, entuzijazam je bio na svom vrhuncu, a Novi Sad rasadnik underground bendova, da bi s prodiranjem interneta cijela stvar također stubokom bila izmijenjena. U filmu su također intervjuirani i današnji mladi bendovi, čija svjedočanstva potvrđuju da su to nekad bila ‘zlatna vremena’ pored svih tehničkih i organizatorskih problema, navodeći kako nema više toliko grupa u gradu, a neki sa žaljenjem zaključuju kako je vrijeme vladavine distorzije električne gitare zauvijek prošlo.

Dakle, iako ta svjedočanstva svakome tko nije iz Novog Sada možda djeluju čudno kad je riječ o periodu prije festivala Exit, nije teško povjerovati u to koliko je jaču energiju ‘pozitive’ nosio entuzijazam u kombinaciji s potpunim nepoznavanjem prilika glazbenog svijeta, spram današnjeg momenta, kad želja za profesionalizmom donosi druge imperative poput smislenog pozicioniranja na sceni i dugoročna planiranja, uglavnom hladne glave.

„Kontakt“ donosi i neke univerzalne momente koji nisu bili ‘ekskluziva’ samo za novosadske prilke. U svakoj iole urbanoj sredini ovih prostora moglo se osjetiti to svojevrsno srozavanje u kojem su entuzijazam konstantno nagrizale loše prilike i potpuni nedostaci strategije zajednica po pitanju involviranja mladih ljudi u neke smislene procese. Kako u Novom Sadu, tako su se i na cijelom ovom prostoru gasile iole specijalizirane televizijske i radijske emisije, nestajali fanzini i rubričice iz tiskovina koje su uvijek ‘na žličicu’ pratile scenu (a mnogima je i to bilo dovoljno da maštaju o nekoj budućnosti), da bi na kraju svi ostali prepušteni na ‘milost i nemilost’ interneta i njegovu igru velikih brojeva. A ta igra velikih brojeva nije ništa drugo već diktiranja mainstream pravila igre, jer kako je rekao jedan od sugovornika u filmu: „Više nitko ne sluša ni taj YouTube, već samo gleda brojke koliko je puta nešto pregledano, pa po tome kroji neki svoj ukus, a u biti ta osoba nije ni svjesna da nema ukusa.“

„Kontakt“ je tako i priča o moralnoj i društvenoj devastaciji koja je, eto, zahvatila i onaj ‘hardcore’ dio, supkulturu koja je uvijek pronalazila način izgraditi svoje mjesto. Naravno da je to uglavnom bilo autsajdersko mjesto, ali je postojalo. Također tu fantastično odzvanja i misao: „kako se u cijeloj situaciji tu nitko ne sjeća nekih konkretnih pjesama, jer se ‘generacijske pjesme’ nisu ni radile, ali svi pamte osjećaj i da im je tada bilo dobro.“ A kao što je već ranije gore napisano, Mihajlo Obrenov uspio je na neočekivani način ostvariti i kontak i s gledateljem – kao da je bacio hrpu ‘dokaznog materijala’ u lice i time izazvao simpatiju, a ne nelagodu. A možda ima nečeg i u onoj tezi da ljudi ne vole savršenost, jer savršenost nema duše. „Kontakt“ u svoj svojoj nesavršenosti ostavlja dobar dojam koji neće po završetku filma lako izvjetriti iz glave.

Ocjena: 8/10

(OM & One,two – Fuck You, 2017.)

  • 48
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh