King Ayisoba u Močvari – ludi tulum kralja pramuzike

Za one koji su pohodili sinoćnji koncert ganskog glazbenika u Močvari, može se reći da su osjetili svu njegovu ljekovitost. Od danas ujutro to su sasvim novi ljudi zahvaljujući ritualnom transu koji su doživjeli.

  • 13
    Shares
King Ayisoba u Močvari (Foto: Boris Podobnik)

Znamo dobro kako izgledaju oni poviješću inspirirani ‘maskembali’ za turiste, kada se odjenu narodne nošnje, ulašte kubure, sablje i jatagani, pa se tu još nađu i neka folklorna kulturno umjetnička društva koja izvode i plešu na glazbu koja se uglavnom više ne izvodi i na koju većina običnog puka ne zna plesati. Vježba se tako autohtonost kroz tu igru starih manira i zanata i sve u svrhu one izraubane fraze ‘turističke ponude’.

Slična igra se igra i na world music sceni. Nema to više veze s onim vremenima Simonovog „Gracelanda“ kada su se posuđivali autentični zvuci naroda razbacanih po ovoj našoj Plavoj kugli. U međuvremenu su globalizacija i pop glazba učinili svoje u mapiranju kugle u globalno selo koje ‘skladno diše’ u sličnim trendovima. Nema više ‘zabiti’ do kojih nisu prodrli bageri, internet i sportska konfekcija. Egzotika više nije nešto što se pronalazi, već nešto što se izmišlja. Današnji world music ‘igrači’ više su kustosi koji prebiru ‘arhivsku građu’ i koji svijetu vraćaju ono što je više-manje zaboravljeno ili izgubljeno. Nije to više priča o autohtonosti, već upravo u oživljavanju povijesti. I dakako, ono što je zanimljivo u nekom širem kontekstu obično je uspjeh takvih igrača unutar više-manje forsirane i predvidljive (a time i dosadne) trendovštine.

King Ayisoba u Močvari (Foto: Boris Podobnik)

Ganski glazbnik King Ayisoba upravo je jedan od takvih. U njegovoj Gani „najviše se svira hiplife, miks highlife glazbe i hip-hopa, a popularni su i rap, reggae i dancehall“, kako je i sam rekao u intervjuu Emiru Fuluriji za portal Radio Studenta. Ono što on nudi, tj. njegov peteročlani sastav na prvu loptu izgleda kao projekcija doživljaja afričke plemenske kulture iz holivudskih crno-bijelih filmova o Tarzanu iz vremena dok ga je tumačio Johnny Weissmüller.

To je isključivo udaraljkaško-vokalna glazba, jer je i instrument kologo, kojeg svira Ayisoba, a sastoji se od par struna zategnutih preko bubnjarske opne (može ga se smatrati prvim pradavnim predakom današnjeg banja), više u funkciji ritma, nego melodije. Pravi iskonski akustični ‘tribal’, koji je valjda tako zvučao u Africi i u vremenima kad su se na sjeveru tog kontinenta faraonima gradila piramide. Izuzev engleskog jezika ‘zakopanog’ u neki od afričkih dijalekata, riječ je o pramuzici nastaloj u kolijevci homo sapiensa.

‘Šaman’ u redovima sastava Kinga Ayisobe u Močvari (Foto: Boris Podobnik)

No u Africi, glazba nije samo glazba, ona je komunikacija. King Ayisoba upravo vraća tu primarnu ulogu kroz zvuk predaka koji podsvjesno dobuje u ljudskom primordijalnom sklopu. To je više obred koji poziva na sličan trans u kojem su njegovi izvođači, nego koncert. I ono što taj obred urezuje su univerzalne osobne, ali i društvene poruke koje kao da odzvanjaju iz utrobe Crnog kontinenta. Pjesme poput „„I Want To See You My Father“ „Wicked Leaders“ i „Africa Needs Africa“ dakako nose u sebi taj kod. No, one su samo najistureniji momenti jedne ‘jednostavne osebujnosti’ (možda je taj oksimoron najbolje objašnjenje) koji King Ayisobu izmješta iz slike površne egzotične glazbeno-folklorne atrakcije.

King Ayisoba u Močvari (Foto: Boris Podobnik)

Bilo bi dakako i pretjerano tvrditi da je on novi Bob Marley, ali efekt koji uživo izaziva kod publike nije ništa manje katarzičan. Bilo je tako sinoć u Močvari. Koncert se može dočarati i jednom riječju: trans. Kako je Aysiobi instrument kologo kao nepokretnom trogodišnjaku magično pomogao da prohoda (jer je jedan šaman koji je slučajno prolazio kraj njegove kuće rekao njegovom ocu da mu da taj instrument i da će potom dječak prohodati, po njegovim vlastitim riječima), tako je pomogao i okupljenoj zagrebačkoj publici da joj ritam razgiba kukove i dušu.

Malo je reći da mu je publika ‘jela iz ruke’, posebice nakon podužeg bisa u klubu nabijenom energijom. Prije je to bila zahvalnost kakva se iskazuje šamanu nakon što se nekom njegovom magijom po prvi put osovite na vlastite noge i prožme vas snaga životnosti. Mi, tradicionalno ukočeni bijelci, za to imamo riječ: terapija.

Upravo to su King Aysioba i njegova četiri plemensko razgolićena udaraljkaša i napravili: grupnu terapiju.

I to ritmom i porukom. Na ‘suho’, jer te večeri u ponudi šanka Močvare nije bilo lizanje halucinogenih leđa egzotičnih žaba. Po svemu sudeći eventualna sljedeća zagrebačka ‘seansa’ King Aysiobe trebala bi okupiti puno veću grupu za terapiju, jer nas napadaju svakakve ‘boleštine’.

 

  • 13
    Shares

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh