Najveći poznavatelj stripa na ovom portalu, a i šire (puno, puno šire), dobio je u ruke prvi broj Rat-Mana i shvatio da bi to mogao biti odličan povod za temu o povratku stripa na kioske. Ali kako to uobličiti? Jednostavno – pisat će o košarci!
Već tada je bilo jasno da su stvorene neraskidive spone između sporta i politike, te da se sportom itekako manipulira i koristi ga se kao produženu ruku politike, kao sredstvo čijim će se uspjesima vladajuće elite služiti da dokažu ispravnost i nadmoć baš njihovog društvenog sustava (vidi „Rocky IV“) nad onim drugim, mračnim i dekadentnim. A košarka kao kraljica sportova (svaka čast atletici, ali zna se tko je prava kraljica sportova) bila je idealna za to. A mi, u svemu ostalom, mali, nikakvi, jadni, poniženi i na koncu nebitni, u košarci smo bili itekako bitni, skupa s velikima smo i mi u nečemu napokon krojili mapu svijeta. U sportu, a posebice u košarci se i nas nešto pitalo. Generacije Daneua, Giergie, Ćosića, Kapičića, Šolmana, Plećaša, poslije Slavnića, Kićanovića, Dalipagića, Delibašića, Jerkova i Jelovca harale se svjetskom i europskom košarkaškom scenom, no to je sve bila uvertira za ono što će slijediti nešto kasnije. Jugoslavija je tih godina bila i europski (tri titule za redom), svjetski i olimpijski prvak, no sve te velike pobjede su ostvarene u mučnim, napetim i sportskim žargonom, infarktnim završnicama.
Generacija igrača stasala na juniorskom prvenstvu svijeta 1987. u Bormiju bila je posve nešto drugo. Avangarda. Finale tog turnira je bilo specifično po mnogo toga. Čak je i manje bitno što je u tom finalu ponižena američka reprezentacija pod vodstvom velikog NBA trenera Larry Browna i što su u toj momčadi igrali i jedan Garry Payton, Larry Johnson i mnoge druge buduće NBA vedete. Osim što je bilo zabavno, nije čak ni toliko važno i to što se na toj utakmici anoreksični Toni Kukoč zajebavao s Amerikancima i što im je uvalio 11 trica iz 12 ispaljenih, dok su ovi samo u čudu nemoćno slijegali ramenima. Ono što je jedino bilo bitno, a to je to da su baš na tom turniru stvorene konture momčadi koja će sljedećih nekoliko godina prikazati na košarkaškim terenima takvu demonstraciju sile i nadmoći, nadmoći koja nikad ni prije ni poslije nije viđena ne samo na košarkaškim terenima, nego uopće na sportskim borilištima.
Pomalo paradoksalno, ali baš tada, sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća, kad je valjda i onim najoptimističnijima žiteljima SFRJ postalo jasno da se povampireni nacionalizam i šovinizam probudio iz zimskog sna, da ga se zaustaviti ne može te da je samo pitanje vremena kad će pripaliti fitilj na vječno spremnom balkanskom buretu baruta, k’o za vraga, jugoslavenski sport je bio na vrhuncu. Baš tada, kada je jedan nacionalizam stvarao drugi, baš tada kada se naveliko počelo zveckati oružjem i kada je prebrojavanje krvnih zrnaca postalo omiljena razbibriga mnogih, sportski uspjesi jugoslavenskih klubova i reprezentacija vraćali su osmijehe na natmurena lica svima onima koji nisu željeli prihvatiti činjenicu da ih voždovi i vođe guraju u rat. Rukometni i vaterpolski klubovi osvajali su titule prvaka Europe u serijama, a i jedna i druga reprezentacija bile su i svjetski i olimpijski prvaci. Čak je i nogomet, naravno, najpopularniji sport, koji je dotada ipak po rezultatima kaskao za drugim loptačkim sportovima, tih godina ispisivao svoje zlatne stranice. Mladi predvođeni Bobanom, Šukerom, Prosinečkim, Jarnijem i Mijatovićem u Čileu su 1987. postali prvaci svijeta, Hajduk je godinama igrao četvrtfinala i polufinala europskih kupova, a labuđi pjev je bilo Zvezdino osvajanje titule prvaka Europe u Bariju 1991.
No, priča o fenomenu jugoslavenske košarke je priča za sebe. Košarka je bez sumnje bila najpotentniji izvozni YU proizvod, a priča o njenim uspjesima, danas kada smo u košarkaškom smislu na razini jedne Njemačke, Portugala ili Velike Britanije, mlađim generacijama zvuči kao bajka. Da, baš kao bajka, jer danas kad je osmo mjesto na svijetu U-19 reprezentacije u javnosti percipirano kao stanovit uspjeh i čista realnost, a reprezentacija U-20 nakon dva poraza od Austrije (!!!) i od Švedske (!!!) ispada u B-diviziju europske košarke, gotovo nadrealno zvuči činjenica da je košarka nekad, i to ne tako davno, bila gotovo jednako popularna kao i nogomet, a hrvatski igrači i klubovi – najpoznatiji su bili Zadar, Jugoplastika iz Splita i Cibona iz Zagreba – postizali su izvanredne rezultate u svjetskim razmjerima.
Cibona je osvojila dvije, a Jugoplastika čak tri uzastopne titule prvaka Europe, dok je reprezentacija Jugoslavije, u kojoj su hrvatski igrači u prosjeku činili pola momčadi, bila olimpijski pobjednik, europski i svjetski prvak. Danas primjerice Zadar redovito gubi u trećerazrednim europskim kupovima od egzotičnih momčadi iz Belgije, Ukrajine i Cipra, a baš protiv tih istih Ciprana, stanoviti igrač Zadra Zdenko Babić je 1986. u jednoj utakmici zabio čak 144 koša, što se i danas smatra službenim svjetskim rekordom. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
