Julijana Adamović ‘Da ti pamet stane’ – dječja proza s neželjenim učinkom

Spoj docirajućeg popovanja i iskrene, didaktikom neopterećene avanture uokviren nestabilnom konstrukcijom labavo povezanih, kaotičnih epizoda ne čini se najsretnijim rješenjem za dječju prozu.

Julijana Adamović - Da ti pamet stane

Povremeno ustanovim da sam prestar za stvari koje su mi nekad bile drage. Palo mi je to na pamet kad sam pred koju godinu, iz dosade prouzročene flat-internetom, ponovno pogledao nekoliko epizoda „Captain Power and the Soldiers of the Future“. Da me se to pitalo prije dvadeset i koju godinu, rekao bih kako je riječ o najboljoj seriji ikad snimljenoj (možda sam i govorio takvo što, vrag bi se više sjetio). To jedno popodne bilo je dovoljno za razbijanje iluzija. Nakon iskustva s „Captain Powerom“ uglavnom sam prestao kopati po artefaktima prošlosti. Ne usudim se, tko zna koliko bih stvari nepovratno uništio.

Ista se stvar ponovila i s drugim oblicima „zabave“. Instalirao sam nedavno „TES: Arena“ (najbolju igru ikad, dakako) u kojoj sam svojedobno proveo pet, šet mjeseci punog radnog vremena, držao je upaljenom petnaestak minuta pa deinstalirao. Postojalo je vrijeme i mjesto za VGA-grafiku i klanje pikseliranih karakondžula, no Zagreb dvije tisuće i neke nije bio ni to vrijeme ni to mjesto.

U priču o knjigama ne želim ni ulaziti. Tu i tamo bacim pogled na stare klasike poput „Hobbita“ ili „Gospodara prstenova“, ustanovim da me beskrajno iritiraju i produžim dalje. Karl May, Enid Blyton, Robert Louis Stevenson godinama stoje netaknuti. Bolje je sjećati ih se kakvi su nekad bili. Zbog prirode posla bacim oko i na suvremenije varijante literature za mlade. Bacio sam tako oko i na „Sumrak“ Stephanie Meyer, i na „Igre gladi“ Suzanne Collins, i na Veronicu Roth, pa i na „Orsiu“ Vladimire Becić i „Lunu“ Roberta Naprte i tko zna što sve ne. Kako me uz te stvari nije vezivala nostalgija, stupanj iritacije bio je i veći. Pa ipak, ne mogu se natjerati prestati čitati (ili konzumirati) ono što više ne pripada mom svijetu. Literatura za djecu beskrajno je važna. Prvi susrest sa stoljećima starim medijem koji je iz godine u godinu sve bliži konačnoj smrti znakovit je susret. Susret koji se pamti. Po dobru ili zlu, ovisno već o tome što vam dopadne ruku.

O utjecaju medijâ na djecu ispisale su se tisuće histeričnih stranica (dovoljno je prisjetiti se redovnih obračuna s televizijom, nasilnim video-igrama i pulp­-štivom svih oblika koji se redovno, iz godine u godinu, pojavljuju na stranicama američkih novina kad god se neki maloljetni psihopat odluči raspištoljiti. GTA serijal proizveo je barem toliko masovnih ubojica koliko i „Sim City“ urbanista) i pokoja pametna. Odjeci takvih hajki daju se pratiti i kod nas (recentnija moralistička lajanja okomila su se na knjige Zorana Krušvara „Zvijeri plišane“ i „Bum Tomicu“ Silvije Šesto), iako su, u skladu s veličinom države i općenitim interesom za pisanu riječ, daleko manjeg intenziteta.

Kako to već ide, što je neka stvar važnija, o njoj se manje piše. Književnost za djecu nije izuzetak (iako nije ni da se o „normalnoj književnosti“ naveliko divani po medijima), pa se tako o njoj uglavnom ne govori. S „dječjim poslima“ se ne isplati zamarati jer se s njima uglavnom ne može zaozbiljno pričati o Drugom svjetskom ratu, zanimaju ih neke čudne i neobične stvari, a obrazovnu politiku koja bi išla dalje od pripreme za tržište rada ionako nemamo. Unatoč svemu, na prvom mjestu NSK-ovog popisa najposuđivanijih autora u 2012. godini (popisa koji će biti temelj za implementaciju književne varijante ZAMP-a, jednom kad se u proračunu nađe novca za istu) nalazi se Sanja Pilić, prominentna autorica knjiga za djecu s više od dvadeset naslova iza sebe.

U prvih deset nalaze se još i Miro Gavran, Hrvoje Hitrec, Sanja Polak i Božidar Prosenjak, svi odreda autori s asortimanom dječjih prozivoda iza sebe. Iz popisa, doduše, ne treba izvlačiti kojekakve zaključke (barem dok se lektirni naslovi ne izbace iz konkurencije), no iz letimičnog uvida u isti može se oprezno zaključiti kako dobar dio čitateljske publike, svim depresivnim pokazeteljima o čitateljskim navikama i apokaliptičnim mantrama o sumraku Zapadne civlizacije koju će srušiti barbari s Twittera i 9gaga unatoč, čine djeca. Dalje>>

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh