Jonathan ‘To Hold’ – bez ijednog krivog koraka

Dupli album razdvojen na dva poglavlja, ili albumski diptih ‘To Love…’ (2017.) i ‘To Hold’ (2018.), ovisno kako gledate, potvrda je plodne stvaralačke faze u kojoj se nalazi riječki bend Jonathan.

  • 16
    Shares
Jonathan ‘To Hold’

„To Hold“ poput i njegovog prethodnika donosi kontekstualni odmak od prvijenca „Bliss“, uvlačeći slušatelje i fanove u dublju i koncizniju priču u kojoj nije toliko bitno tkanje novih eksplozivnih singlova, koliko višeslojna atmosferičnost materijala kao cjeline. U zahtjevnosti takvog preobražaja, Jonathan kao bend potvrđuje da pored ideje posjeduje i svo potrebno glazbeno umijeće da tu ideju i plastično oblikuje bez ikakve bojazni da se u tehničko-zanatskom glazbenom smislu tu može pronaći bilo kakva pukotina. Time je i zabetonirana i percepcija samog benda, tj. možete ih voljeti ili ne voljeti, ali kvaliteta mu se ne može osporiti.

U biti najveći eventualni problem Jonathana u budućnosti može jedino biti nedostatak ideje, što ih može učiniti najgorom kopijom The Nationala ili Editorsa, no dok upravo te ideje živo iskre kao što je to na „To Hold“, može se pričati samo o tome da ovi Riječani izvrsno korespondiraju unutar recentnih rock indie gabarita. Dakle, neosporno je i da uspješno balansiraju unutar žanrovskih granica u jednu ruku dajući svojoj publici ono što želi, a u drugu pomiču okvire u kojima ta izmjena energija teče uzbudljivo i na kraju krajeva samo učvršćuje međusobnu vezu.

U tom duhu se može doživjeti i otvaranje albuma „To Hold“ sa šestminutnom „Way To Go“ koja postepeno gradi dinamiku i otvara se višeslojno poput ružinog cvijeta, dakle poput pravog glasnika istog takvog narativa koja slijedi u narednih sedam pjesama nakon nje. Kulminaciju te višeslojnosti definitivno donosi „Monkeys“, avangardno odmjereno igranje s retro elementima u savršenom sklopu u kojem kao da je u jednu utkano tri pjesme s rasponom od sramežljive naracije do iskonskog vrištanja na mukama uistinu impoznatnog vokala Zorana Badurine – Zira. Snaga te, po minutaži, najduže pjesme na albumu unosi uistinu toliko jak tektonski udar koji se osjeća i u posljednje dvije „Wake Up Call“ i „Gone“ koje dolaze kao očekivano ‘podrhtavanje tla’ u post-festumu, gdje posljednje spomenuta s razlogom donosi dugootpuštajući smiraj iako je u gabaritima dvoranske himne.

Balans toj epici drugog dijela albuma predstavlja prvi dio. Nakon spomenute uvodne „To Hold“ dolaze pjesme „Seasons“ i „Something To Cry About“ koje čine topli ‘singl oblak’ srednjeg tempa što pojačava „I Never Mean To Be There“ nakon njih kao najveći slatkasti pop iskorak u AOR zvuk osamdesetih prošlog stoljeća koje je Jonathan do sada napravio u svojoj pjesmarici. Ići s baladom nakon spomenute pjesme za puno izvođača bi bio ziheraško-patetični korak u provaliju. No balada u duetu s Dunjom Ercegović aka Lovely Quinces ovdje se pokazuje kao deus ex machina i upravo u tom detalju se može očitati kreativna veličina Jonathana. Dunjin i Zirin vokal zajedno stvaraju poetični yin-yang odnos, donose odmak, a opet čine najbolju premosnicu iz popističke prve polovice u epske prog proporcije drugog dijela i završnice albuma.

Upravo zbog tog poteza „To Hold“ nadmašuje prethodni „To Love“ jer se Jonathan pokazuje kao sastav koji u homogenost svoje priče može jednako kvalitetno uključiti i nekog drugog tko će svojim učešćem dati nadogradnju, a ne ostati ‘izgubljen u prijevodu’ unutar neke eventualno hermetične bendovske priče. „To Hold“ je stoga kreativni vrhunac Jonathana koji kao bend taj svoj vrhunac i dalje ekskluzivno dijeli skoro pa isključivo hrvatskoj i regionalnoj publici.

Obzirom da je u izričaju vezan isključivo na engleski jezik, Jonathan već pomalo postaje i jedinstveni slučaj koji je sposoban za sebe vezati poveći broj ovdašnje publike i bez one, u domaćim krugovima često nužne ‘potvrde izvana’. Dakako percepciju mita o toj ‘potvrdi izvana’ Jonathan svojim primjerom ruši u smislu da se može i bez toga, a također otvara i tu vječitu temu što je sve potrebno za proboj vani. Dakle, očigledno je da je glazba samo jedan segment, ali to je jedna zasebna tema koju bi trebalo razmatrati izvan okvira glazbene recenzije.

Ocjena: 9/10

(LAA, 2018.)

  • 16
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh