Jinx je u četvrtak nastupio u Vintage Industrial Baru. Možda se u početku i mogla nalijepiti tomu etiketa da je riječ samo o još jednoj gaži u nizu. No bend je svirao bez ‘šalabahtera’ (bar nisu bili vidljivi po podu pozornice). Coco, Yaya i društvo su osluškivali bilo publike i pravovremeno reagirali sporazumijevaući se mimikom na bini. Glazbeno putovanje nije bilo etapirano. Bilo je spontano. Bilo je dobro. Koji pop bend uopće izlazi na pozornicu na taj način?
Kad napregnem svoje sive stanice kako bi sažele i zbrojile koncerte Jinxa na kojima sam nazočio, ispada da ih nikad nisam gledao u klupskim uvjetima. Uvijek su to bile velike pozornice… Dom sportova, Šalata, što u nekoj ‘Zagreb gori-Fiju briju-Crni mačak’ grupnoj gužvi, što solo nakon povratničke „Na zapadu“ turneje. Stoga je klupski gig u Vintage Industrial Baru bilo novo iskustvo, koliko god to čudno zvučalo za nekog tko se kao moja malenkost već desetljećima povlači po koncertima. Iz tog rakursa gledano vjerujem da nisam jedini kad je metropola u pitanju. Doživjeti Jinx klupski ipak je ‘privilegija’ ostatka države, da ne upotrijebim onaj starorimski naziv, provincije, koji nama znači nešto sasvim drugo.
Grupa koja se u vremenima Fiju briju generacije prometnula kao jedina smislena pop grupa i koju je ista generacija prigrlila jednako magnetski kao i rock imena s te scene i koja kako god kormilarila i plovila svih ovih godina, uspješno je izbjegla sve Scile i Haribde estrade. Jinx je gotovo osamljeni primjer pop benda koji je i dalje generacijski, a da još uvijek ima ono što držimo pod širokim pojmom ‘nivo’. Valjda pored Yayinog upečatljivog vokala je i najsnažniji element ta forma tekstova prilagođena sjetnim slavenskim dušama u kojima je konstanta uzdisanje za nekim davno minulim ljetom, danima kad su se stvari činile jednostavnima i uzbudljivima. Vrijeme kao da igra za Jinxe. Godine prolaze, neka važna ljeta ljudskih života su u sve maglovitijem sjećanju. Samo pjesma o ‘njima’ snažno pobuđuje sjećanje, a time i emociju.
Osjetilo se to na dvosatnom koncertu u Vintageu. Vladalo je ushićenje, plesanje i zborno pjevanje svih poznatih refrena Jinxa (ima li neki da nije poznat?). Pjesmama se i komuniciralo cijelo vrijeme. Nije bilo potrebno nikakvo Yayino dodatno angažiranje da bi se publika zagrijala. Trip nostalgije i želja prisutnih da se u glazbi zaboravi na svakodnevicu bila je dovoljno jaka.
Svi su išli tamo gdje je sve po njihovom. Svi su odavno već ludi od ‘raja’. Mislim da je Yaya čak i taj ‘raj’ u stihovima preimenovala (bar se meni tako učinilo) u: „da ne poludim u sranju tom…“, što je dobro leglo. Kao trenutna sirova konstatacija kako se kočija pretvorila u bundevu. Samo što je Jinx galopirao bez odmora. Ta zaprega se nije pretvorila u mišju družinu. Ne sjećam se da je Jinx imao tako dobar groove na velikim pozornicama, da je sve uistinu bilo tako stopljeno s feedbackom… Feedbackom koji nije dozvoljavao da sve stane ni nakon oproštajnog „Čuvara močvara i trava“.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
