Jimi Hendrix ‘Both Sides Of The Sky’ – je li sad konačno sve objavljeno?

‘Both Sides Of The Sky’ predstavlja posljednje poglavlje posthumne albumske trilogije Jimija Hendrixa započete 2010. albumom ‘Valleys Of Neptune’ i nastavljene 2013. s ‘People, Hell & Angles’.

  • 14
    Shares
Jimi Hendrix ‘Both Sides Of The Sky’

Ujedno riječ je o čak trinaestom službenom studijskom albumu Jimija Hendrixa, dakle njegovi nasljednici i nositelji prava njegova lika & djela su i ovog puta pošteno ‘pomeli prašinu’ i napravili inventuru gdje god su mogli kako bi došli do solidnog broja dosad neobjavljenog materijala kako bi složili album od 13 pjesama od kojih je čak 10 po prvi put ugledalo svjetlo dana.

Materijal s „Both Sides Of The Sky“ fokusiran je na period između 1968. i 1970. godine, a kao prva pjesma prezentirana je „Mannish Boy“ Muddyja Watersa, ubrzana i odsvirana od glave do pete u poznatoj Hendrixovoj maniri. Obzirom da je riječ o snimci načinjenoj 22. travnja 1969. Na kojoj je bas svirao Billy Cox, a bubnjeve Buddy Miles jasno je da je riječ o začeću onoga što je kasnije preraslo u Band Of Gypsys i poznati istoimeni jedini live album kojeg je Henrix objavio za života.

U istoj postavi odsvirana, naredna „Lover Boy“ kao da je Hendrixov osobni test za Coxa i Milesa, obzirom da dotad nije bio pretjerano zadovoljan tom pjesmom čiji repovi su se vukli još od londonskog sessiona iz 1967. godine. Spakirana u aranžman brzog ritma ona zvuči kao da ju je ovaj trio svirao cijelog života. „Hear My Train Comin’“ donosi dobro poznati Jimijev eskapistički gitarski solo potpis, ali i potpis Mitcha Mitchella i Noela Reddinga. Dakako, tom sedam i pol minuta dugačkom ‘intervencijom’ koje prekida niz sessiona s Coxom i Milesom (koji se potom nastavlja sa „Stepping Stone“) ipak se zaigralo na klasični adut, da se ne dogodi da se odvrte tri pjesme, a da do tada nije iz zvučnika drmnuo punokrvi Hendrixov otkivak, jer naime tempo pjesme „Stepping Stone“, koja se u tom trenutku zvala „I’m The Man“ zvuči kao da je poznati gitarist s Coxom i Millesom svaki put prije sessiona ‘vukao speed’, jer se ne zna lovi li špicu tempa luđe i agilnije Hendrix ili Miles.

Taj nabrijani ugođaj prekida „$20 Five“ čak i previše, jer s njom Hendrix izlazi iz prvog plana gitarskog gurua i pretvara se pratećeg instrumentalista, dok glavnu riječ preuzmaju klavijature i vokal Stephena Stillsa. Pa uistinu taj prelaz zvuči kao sa su nekim slučajem CSN uzurpirali album Jimija Hendrixa, a to se dogodi još jednom na albumu u pjesmi „Woodstock“ na kojoj Hendrix ne svira ni gitaru, već bas. Dakako, koliko god se radilo o raritenim stvarima i koliko se takva session suradnja čini primaljivom, kao da se nije vodilo računa o široj slici, tj. karakteru samog albumu „Both Sides Of The Sky“. Naime i „$20 Five“ i „Woodstock“ su dokazi koliko je Stephen Stills sam po sebi moćna glazbena institucija i kad je na svom terenu rijetko tko ga je mogao zasjeniti, a ove snimke dokazuju da to nije mogao ni Hendrix. Jer nije Hendrix uvukao Stillsa u svoju priču, već uvrštene dvije snimke dokazuju upravo suprotno.

Dakako, jasno je da je Hendrix bio izvrstan sideman, jer je tako i ispekao zanat prije nego li je Linda Keith, bivša djevojka Keitha Richardsa dala itekakav obol u kreiranju njega kao prvog gitarskog rock božanstva. Stoga u neku ruku uvrštavanje pjesama u kojima mu Stills ‘krade mojo’, da se poslužim frazom fiktivnog Austina Powersa, u dobrom dijelu je uskakanje Hendrixovih nasljednika sebi u usta, obzirom da su se loše ponijeli prema redatelju i producentskom timu filma „Jimi: All Is By My Side“ zabranjujući im korištenje Hendrixove glazbe, jer je film upravo tematizirao to stvaranje imidža Jimija Hendrixa kakvog znamo i gdje je Linda Keith odigrala ključnu ulogu, jer je dakako i ona bila ta koja je koristeći svoja poznanstva Jimija uspjela gurnuti u prvi plan u Velikoj Britaniji. Pa sad, usitinu je glupo kad nasljednicima Hendrixovih prava smeta da ga se stavlja u kontekst ‘običnog čovjeka’ u biopicu, a potom mu sami spojem neopreznosti i naivnosti skinu auru na njegovom posthumnom albumu.

Nakon „$20 Five“ dolazi „Power Of Soul“ i najavljuje smirivanje tempa, što se očituje i u instrumentalu „Jungle“ u kojem odaje počast svom gitarskom idolu Curtisu Mayfieldu, dok je bluzersko ukrštanje gitara s Johnnyjem Winterom u „Things I Used To Do“ primjer kolaboracije koji diže, a ne šteti koncepciji ovakvog uratka, a isti zaključak ide i za „Georgia Blues“ snimljene na sessionu 1969. u njujorškom Record Plantu gdje je i po pitanju vokalne ekspresije i saksofonskog sola Lonnie Youngblood ostavio dušu u studiju, ali se i pored toga osjeti da Hendrix vodi glavnu riječ.

Instrumental „Sweet Angel“ predstavlja pjesmu „Angel“ u nastanku, inače prvi singl s njegovog albuma „Cry Of Love“ čije objavljivanje je pretekla glazbenikova smrt. O već spomenutoj važnosti Linde Keith možda najbolje govori pretposljednja „Send My Love To Linda“ u kojoj je Hendrix sažeo nekoliko svojih karakterističnih gitarskih izričaja u jednu pjesmu, od koketiranja s flamencom u uvodnom dijelu pa do strasne distorzirane eksplozije u završnici, što bi ujedno bio i fantastičan kraj albuma „Both Sides Of The Sky“, jer je inače posljednji instrumental „Cherokee Mist“ u kojoj Hendrix eksperimentira sa sitarom u društvu Mitcha Mitchella bez problema mogla biti prezentirana u središnjem dijelu albuma, a da se ne govori koliko bi bilo hendrixovski avangardno da se njome otvorio album, umjesto „Mannish Boy“ zicerom.

Zaključak je da bi „Both Sides Of The Sky“ ispao daleko bolji da je reduciran za dvije Stillsove pjesme (osobno ga obožavam, ali ovdje mu nije mjesto) i da se više igralo na koncepciju, a manje na kronologiju. Kronologija je ‘ubojica’ u ovakvim situacijama kad se ‘cijedi kamen’ i objavljuje deveti u nizu ‘studijski’ album od glazbenika koji ih je za života u svega dvije godine objavio tri. Stoga je „Both Sides Of The Sky“ više namijenjen hendrixofilima, a daleko manje onima koji to nisu.

Ocjena: 7/10

(Sony / Legacy / Menart, 2018.)

  • 14
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh