Jennifer Lopez ‘Love?’ – kao da DJ Bobo diktira tempo

Riječ ‘ljubav’ i potom upitnik – svakako dvoznačno, ali takav naslov možda najbolje upućuje na sadržaj sedmog studijskog albuma Jennifer Lopez.

Jennifer Lopez 'Love?'

Sjećate li se lika koji se odazivao na ime DJ Bobo – Švicarca koji je u jednom trenutku dobar dio Europe zarazio banalnim elektronskim ritmom i još banalnijim melodijama i tekstovima? Za njega se tijekom devedesetih lako moglo pomisliti da je nagluhi nogometni navijač koji je progutao ecstasy te više nije siguran bi li navijao ili skakao na partyju pa radi i jedno i drugo. No porazno je što je imao publiku.

Naravno on je još uvijek aktivan (zar ste sumnjali), ali ga više ne puše ni Austrijanci ni Nijemci, za razliku od domicilne mu Švicarske gdje je vjerojatno neka vrsta modernog elektro tanz folk heroja kao što je kod nas Colonia. Uglavnom, bilo je teško i za pomisliti da će zaživjeti nakaradni kič koji bi se mogao zvati nasljeđem DJ Boboa, ali, eto, dogodilo se, i to na novom albumu Jennifer Lopez.

Nije je bilo četiri godine na sceni zbog obiteljskih obveza, a čini se da je u međuvremenu bila potpuno isključena iz svijeta, ako je suditi po glazbi za kojom je posegnula. U kvalitativnom smislu potonula je niže u odabiru svojih slušatelja. Primarna želja za povratak na scenu je u stvari želja za povratak na A listu celebrityja i muzika s tim nema ništa.

Da je suprotno „Love?“ bi imao bar nekoliko pjesama iole vrijednih pažnje, a sve što se servira kao hit singl bi u najmanju ruku propalo bez jakog marketinškog agitiranja, ili je pak ziheraški nasađeno na neki oprobani hit iz prošlost kao što je slučaj s uvodnom „On The Floor“. Dotična je očiti primjer skidanja ritma i „euforije“ a la DJ Bobo u kombinaciji s pjesmom „Lambada“ – planetarnog hita s kraja osamdesetih. Pa još kad se u tom miš-mašu oglasi reper Pitbull

U sličnom stilu marširaju naslovna „(What Is) Love?“ uz upliv irskog melosa (!?), zatim „Papi“ koja kao da je izvađena iz Shakirine pjesmarice, dok se potpuna invazija elektronskog kiča na moždane stanice događa u „Invading My Mind“ i „Hypnotico“.

Klišeji u r&b pjesmama su pak dosadni koliko su arhaični i u pristupu i u onome što propagiraju, pa ih ne spašava ni gostovanje Lil Waynea i već spomenutog Pitbulla. Nema tu samo nabrijavanja tinejdžerica na znojenje uz ritam na plesnim podijima, već je na snazi i odavno izlizano fokusiranje na modne marke (sponzore?). Stvarno je smiješno kad se jedna četrdesetjednogodišnjakinja ponaša kao da je kraljica maturalne večeri pa u svojim tekstovima nabraja brendirane torbice koje joj treba kupiti netko tko se mota oko nje, jer je klimaks, eto, uz to puno bolji.

Na albumu ima i par zalutalih brojeva, poput „Until It Beats No More“, pjesma kao stvorena za Eurosong, samo što na tom europskom natjecanju svake godine ima bar desetak boljih od „Until It Beats No More“. Tu je i „Villain“ otpjevane u stilu Nine Persson, ali opet isforsirano, daleko od mistično hladne i time vraški seksipilne pjevačice Cardigansa.

Da je identični album kojim slučajem snimila neka anonimna pjevačica, sigurno je da bi i dalje ostala anonimna. Ovako, iskazana je sva moć celebrity kulture u kojoj hype oko poznatog imena odradi većinu posla, a to što je servirano ionako ne brine veliku većinu njih.

Sama pomisao koliko će se „Love?“ raubati u kombinacijama s nekim domaćim „ljetnim hitovima“ na našoj obali budi želju za uživanje u godišnjem odmoru na Grenlandu.

Ocjena: 4/10

(Island / Universal Music, 2011.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh