Tri CD-a i DVD sa snimkom koncerta u banjalučkom Banskom dvoru 2009. čine kutijicu ‘Boje zvuka’, najopširniji retrospektivno-kompilacijski osvrt na karijeru jedne od najbriljantnijih regionalnih pjevačica popularne glazbe, Jadranke Stojaković.
Nasreću, bilo je na meniju i takvih, mirnih neestradiziranih komada – npr. „Sve smo mogli mi“ (Ž. Šipka/S. Kovačević/V. Žujo, 1975); „Ima neka tajna veza“ (G. Bregović/D. Trifunović, 1975); „Što te nema“ (Stojaković/A. Šantić), na ovoj kompilaciji samo u dvije kasnije, koncertne inačice, na japanskom i na japansko-srpskohrvatskom; „Stane mi dah“ (Stojaković/D. Mandić/D. Matić, 1987) – i one posve očaravaju.
Pretpostavku da je Stojaković, da joj je bilo dozvoljeno, htjela i mogla zabilježiti bitno vrsniju ostavštinu, donekle, a možda i posve, potvrđuje treći CD sa skladbama iz devedesetih i dvijetisućitih, iz doba u kojem se, po odlasku u Japan, u kojem je živjela dvadesetak godina, odvojila od ovdašnje matice i djelovala više po duši. Posrijedi su mahom skladbe tipa akustična gitara i glas – potkrepljene i drugim glazbalima, ali bez remećenja tog temeljnog tona – s bisernim izvedbama tradicionalnih „Kaleš bre Anđo“ (1995), „Eleno kerko“ (2002), „Bentbaša“ (2009) i pomalo eksperimentalnim izletima pjevanima i na engleskom i na japanskom („Dream on Canvas“, Stojaković/Kobayashi, 1996; „Haiku“, Stojaković/M. Tadić/S. Yoshiko, 1996; „Hino hotaru“, S. Yoshiko/Stojaković/, 1996. te „Everything Birds Can See“, Stojaković/Ayuo; „Nothing to Say“ i „Moon Will Guide You“, sve iz 2002; „Eyes of Water“, Stojaković; „Ko zna reći“, Stojaković/Bregović, obje iz 2009) u kojima caruju posvećenost čaroliji glazbe i međusobno osluškivanje, želja za izražavanjem, a ne razmišljanje o zadovoljavanju radijskih urednika i penjanju na top-ljestvice. Govoreći o snimanju (izvrsnog) albuma „Baby Universe“ u Münchenu, s kojeg su izabrane pjesme iz 1996., Stojaković kaže da je u međunardonom društvu glazbenika naprosto vrilo od entuzijazma i kreativnosti, što se, je li, stvarno i čuje.
Sedamdesetih i osamdesetih, ovdašnja estrada očito nije trebala neku našu Joan Baez ili Joni Mitchell, niti je znala što bi s njom. Stojaković je stoga, koliko možemo iščitati, vodila gotovo paralelnu karijeru u kojoj je, recimo, po kakvom središnjem festivalskom nastupu nastupala samo s gitarom u tzv. večerima slobodnih formi, ustrajno sudjelovala u glazbenom serijalu „Pjevam pjesnike“ (uglazbljuje Aleksu Šantića, Desanku Maksimović, I. G. Kovačića, A. B. Šimića…), izvodila sevdalinke i druge narodne, tradicijske, surađivala s djecom u dječjim tv-serijama, što su sve, čini se, odušci od shematiziranih imperativa. Pokrenula je svojedobno i novovalni bend, no bili su prisiljeni brzo prestati s radom, jer to nije bilo ono što se od nje očekivalo.
Kutijica „Boje zvuka“ zaokružena je televizijskom snimkom jednosatnog koncerta održanog 2009. u banjalučkom Banskom dvoru na kojem nastupa s japanskim glazbenicama Yoshiko Sakatom i Miwom Inabom koje sviraju glazbala satsumu biwu i koto, dok se Stojaković prati na električnoj gitari, šargiji i usnoj harmonici, izvodeći neku vrstu melodiozne ambijentalne glazbe svijeta, vežući ponajprije Japan i Balkan.
Na ponekim pjesmama s CD-a može se čuti pucketanje gramofonske ploče, no zvuk je jasan, prezentan, definiran, prostoran – što god i kako god to učinili, u mnogim preklapajućim slučajevima bolji negoli na CR-ovu „The Best ofu“.
Ovitak u oblikovanju Nemanje Mićevića i Vladana Vukolića kao temelj rabi slike same Stojaković, diplomirane slikarice, a priložena knjižica (čijom naslovnicom, avaj, dominira fotografija Stojaković sa Seidom Memićem Vajtom) donosi zaokruženu biografsku noticu, duhovite i emotivne crtice glazbenih kritičara Petra Janjatovića i Petra Popovića te prisjećanje tekstopisca Valerijana Žuje na nastanak hita zimzelena „Sve smo mogli mi“.
Ocjena: 8/10
(Muzička proizvodnja Radio Televizije Republike Srpske, 2013.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
