Jack White ‘Lazaretto’ – frik, genije, luđak… pravi čovjek za naše vrijeme

Naravno, Jack White je frik. Dok nije u ratu sa svijetom općenito, a Danom Auerbachom posebice, printa najbrže ploče u povijesti i snima pucketave albume s Neilom Youngom, sve se više ufuravajući u imidž gangstera iz četrdesetih koji svira svoj frikovski blues iz budućnosti.

Jack White 'Lazaretto'

„Lazaretto“ je blizanac Whiteovog solo prvijenca „Blunderbuss“ i naoko, u odnosu na prethodnika, glazbeno ne donosi mnoge novosti. Red bluesa, red countryja, sve začinjeno soulom i funkom sa tekstovima boljima nego ikad iz kojih izbija seksualna frustracija gotovo jednako intenzivna kao u pjemama Grindermana. Novost su možda brojne violinske solo dionice.

U „Black Bat Licorice“, White pjeva o određenoj vrsti slatkiša koju ne voli, ali u tekst je nekako uspio ubaciti Nietzschea, Freuda i Horacija. Na vrhuncu pjesme, ali i albuma, prije uvoda u jednu od spomenutih violinskih solaža, urla: „I never liked it, I never will/Now state the same damn thing with the violin!“ Poznata je stvar da White prolazi kroz tešku rastavu braka i to se na albumu osjeća gotovo kao i na Dylanovom „Blood on the Tracks“. Stihovi iz country balade „Entitlement“ (We don’t deserve a single damn thing) mogli bi se jednostavno zalijepiti kao nastavak pjesme „Idiot Wind“ sa spomenutog Dylanova remek djela („We’re idiots, babe, it’s a wonder we can even feed ourselves…). Ni tu usporedbe ne prestaju, jer album otvara „Three Women“, obrada bluesa Blind Willieja McTella, kojemu je Dylan posvetio jednu od svojih najboljih pjesama karijere. A i u intervjuima u kojima govori o novim pjesmama, White kao da pokušava u razini muljanja nadići samog Dylana.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=qI-95cTMeLM[/youtube]

Vjeruje li mu itko da su pjesme s Lazaretta nastale na temelju pronađenih zapisa u bilježnici koje je pisao s 19 godina? Za naslovni singl kaže da je njegov odgovor na „bragodaccio“ rap shemu, ono što bi naš narod nazvao „hvalite me usta moja“. No Whiteov je lik bačen u lazaret iz naslova „born rotten, bored rotten“. I u spomenutoj „Black Bat Licorice“ on mašta o bolnici, ludnici, zatvoru, bilo kojem mjestu gdje bi imao vremena raščistiti um.

Mnogo toga se odvija u Jackovoj glavi, a malo je toga lijepog. No, kad se njegove crne misli pretoče u pjesme, zvuče fenomenalno. Bez drastične promjene u zvuku, White je uspio snimiti album možda i nijansu bolji od prethodnog. A ako „Lazaretto“ ne zvuči kao ništa novo, to je samo zato što inovativnost Jacka Whitea nije ništa novo i naučeni smo je uzimati zdravo za gotovo.

Ocjena: 8/10

(Third Man Records, 2014.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh