Glazbene recenzije: Auguste, Ogenj i Andrija

Početkom godine svoj peti album objavila je livanjska grupa Andrija. Koprivnički Ogenj debitirao je albumom ‘Domaj’, a ženski kantautorski duo Auguste nedavno se oglasilo svojim drugim studijskom uratkom.

  • 13
    Shares
Auguste ‘Daleko od svega’

Auguste ‘Daleko od svega’ – predaleko

Tri godine nakon debitantskog „Sve što je nekada bilo važno“, objavljenog u jeku ženskog kantautorskog vala, Auguste su objavile svoj drugi album „Daleko od svega“. Kantautorice Gordana Marković i Ivana Lulić, pjevački tandem koji čini Auguste, novim albumom su pronašle i novog izdavača (prešle su iz Dallas Recordsa u Universal), ali i malo previše podlegle imperativima domaćih radijskih etera koji više vole ono što je još davno Eric Satie ustanovio pod pojmom nenametljive ‘pozadinske glazbe’, a manje ono što posjeduje jači autorski pečat.

Vokalni sinkronicitet dvije pjevačice na albumu „Daleko od svega“ jest uigran, te aranžmanski i izvođački dotjeran da mu se ne može pronaći zamjerka s te strane, no nedostaju jači solistički izleti i uhu primjetne igre preuzimanja glavne riječi, tj. niti vodilje u pjesmama. Naime, Ivana i Gordana uletjele su zamku u koju dueti znaju upasti, a to je da se u igri harmonije dva vokala lako izgubi karakter koja treba voditi pjesmu i tada u prvi plan kao nusproizvod izlazi monotonija. Kako raditi da se to izbjegne, možda najbolje ukazuju albumi švedskog ženskog dua First Aid Kit.

Kod „Daleko od svega“ jednom uspostavljen harmonijski obrazac na prvoj „Trebam malo“ funkcionira sve do posljednje „Prosinac“ uz decentne, ali nedovoljno naglašene oscilacije kroz cijeli album. Nedostaju pamtljivi momenti, a ne treba zaboraviti da je ovdje riječ o pop albumu i da se ne može razmišljati izvan okvira singlova. Glazbena slika kreirana je na standardni način uz pratnju sastava koji se nije baš ‘pretrgnuo’ od domišljatosti. Dakle, da kojim slučajem nema benda u igri, onda je sav uteg na glasovima i to funkcionira na sebi jedinstveni način. No ulazak benda mijenja odnos snaga i tu su Auguste možda trebale mijenjati neke aranžmane iz temelja, a zvuči kao da nisu. Dakle ili Ivana ili Gordana, jedna od njih je trebala preuzeti vodstvo i jače izbaciti emociju prema van kako bi karakter pjesama jače došao do izražaja, osim ako je Augustama u startu bio cilj postizanja ugode pozadinske glazbe.

Ocjena: 6/10

(Universal Music, 2018.)

Ogenj ‘Domaj’

Ogenj ‘Domaj’ – sagorijevanje je tek počelo

Gipsy punk, celtic punk i svi ostali podžanrovi umočeni u neki oblik tradicionalnog, narodnog zvuka ili prizvuka uglavnom se čine kao igra na sigurno u kojoj bendovi prilično brzo okupe fan bazu oko sebe. Čine, jer kad se pojavi netko tko još treba brusiti izričaj, onda je jasno da ni tu ne postoji igra na sigurno. Album „Domaj“, tj. prvijenac mladog koprivničkog folk rock sastava Ogenj, upravo ukazuje na to.

Otpjevan na podravskom dijalektu „Domaj“ donosi sklop pankerskog žara provučen kroz neke narodne elemente tog kraja, ali i ‘švrlja’ po keltskim motivima, kao što i u drugom dijelu pokazuje pretenzije igre na springstinovsku notu na način kako je to radio Brian Fellon i njegov Gaslight Anthem. Problem s Ogenjom je taj što uvjerljivije zvuče kad zakvače neke zapadnjačke obrasce, nego kad se zateknu u ‘domaćem dvorištu’. Kao da im nedostaje ta patina, taj otisak u blatu ilovače kakav, recimo, posjeduju jedni Cinkuši, jer je za to potrebna crta neke univerzalne mudrosti razumljiva na ovdašnjim sjecištima meridijana i paralela. Kao da u sebi ne nose dozu razočarenje, pa makar i vješto prikrivenu. Time kao da ni ne shvaćaju kontekst, kao što ulaze i u neke nepotrebne kompleksne teme i segmente kao što je to slučaj u pjesmi „Bojno polje“.

Ako me uši ne varaju, rekao bih da u nekim momentima nisu ni uštimani. Ako je namjerno, to je prilično loš potez, a ako je slučajno, teško je to gledati kroz prste, posebice na debitantskom albumu. Kako god, pred Ogenjom je dugački put brušenja, ili sagorijevanja (kako se uzme), ako žele biti nešto više od solidne koncertne atrakcije svoga kraja.

Ocjena: 6/10

(Dancing Bear, 2018.)

Andrija ‘Izvoli voli’

Andrija ‘Izvoli voli’ – nedovoljno artikulirano

Livanjska grupa neobičnog imena svoj rad je okarakterizirala kao dinarski alter, noise, punk cabaret. I to svakako stoji, jer u sebi posjeduje sve spomenute elemente, no kako ih filtrira u toj osebujnosti jest drugi par rukava. Naime bend je bio u hiatusu punih sedam godina. „Izvoli voli“ je njihov peti album, i u neku ruku ga se može smatrati i povratničkim. No muče ga određene nedorečenosti iako je izveden iz sve snage i bez imalo zadrške. Lirski kao da funkcionira po obrnutom sistemu od očekivanog. Tamo gdje se otvori neka tema, izostane njeno proširenje, te se umjesto toga cineastično nižu motivi kojima često nije istaknuta neka poveznica, pa je time i prohodnost nešto teža. Kritika modernog doba je površna, a uz to Andrija izbjegavaju tu izričaj osobnog u kontekstu, već dociraju, a nekad kao da im jednostavno treba neka jaka riječ za zajedničko adrenalinsko ispucavanje u orbitu.

S glazbene strane u onoj mjeri u kojoj se grupa igra obrascima, toliko bi se moglo shvatiti da ih i ismijava, čak i kad se koriste progresivnim elementima u domeni mathcorea. Unikatnost se Andriji ne može poreći, ali njen domet je ograničen. Neki glazbeni obrasci jednostavno su dotrajali i zastarjeli. Puno toga se u posljednih sedam godina dogodilo, posebice što artikulacija gnjeva i žestine nakon jednog Damira Avdića na ovim prostorima jasno prokazuje one koji to jednostavno ne mogu postići unutar, nazovimo ga kolokvijalno, žanra.

Stoga iako Andrija kao bend jest autohtoni koncept, album “Izvoli voli” nudi nedovoljno artikuliran koncept.

Ocjena: 6/10

(Juda Records, 2018.)

  • 13
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh