U srijedu je započela 5. Jazzarella – sveženski jazz festival, a prvog dana u Vip Clubu, gdje se održava naredna četiri dana, nastupile su Maja Savić i Ines Tričković.
Četiri godine je prošlo od održavanja 4. Jazzarelle u Zagrebu – sveženskog jazz festivala kako ga je 2006. osmislio Dražen Kokanović, kao svojevrsni proljetni pandan tada pokrenutog Zagreb Jazz Festivala, koji za razliku od Jazzarelle nema prekinuti kontinuitet. Ponovno pokretanje Jazzarelle, tj. peto izdanje u mnogočemu se razlikuje od prve četiri. Činjenica da se održava u Vip Clubu otvorila je vrata domaćim ženskim snagama, posebice pomlatku jazz vokalistica koje sve suverenije izlaze na scenu u posljednjih nekoliko godina. To je u ovom trenutku hvalevrijedno društvance kojim se može napuniti čak četiri termina festivala, za razliku od prve četiri godine kad su na Jazzarelli od hrvatskih pjevačica nastupile samo Tamara Obrovac i Gabi Novak, a nije bila situacija da su u danima održavanja bila dan za danom zvjezdana imena sa zapada. Uvijek je bio određeni postotak mladih stranih glazbenica. Jedina all star Jazzarella bila je de facto nikad održano peto izdanje (do ove godine naravno), kada je Festival 2010. otkazan uslijed prizemljenja svih letova preko Atlantika zbog goleme količine prašine koju je izbacivao islandski vulkan, pa je zagrebačka publika bila uskraćena za nastupe Dee Dee Bridgewater i Cassandre Wilson.
Ove godine sve je prilagođeno klupskim uvjetima i skoro u potpunosti domaćim izvođačicama, dok će Festival zatvoriti Amerikanka Deborah Carter, ako se ne uzme revijalna večer posljednjeg, petog, dana kad će nastupiti Jazz orkestar HRT-a pod ravnanjem Saše Nestorovića, s brojnim gošćama.
U srijedu su tako 5. Jazzarellu otvorile Maja Savić i Ines Tričković – dva zasebna koncerta u kojima su pjevačice pratili Hrvoje Galler na klaviru, Zvonimir Šestak na kontrabasu, Krunoslav Levačić na bubnjevima i Andreas Marinello na saksofonu, s time da se tom instrumentalnom kvartetu na koncertu Ines Tričković pridružio i trombonist Luka Žužić, ujedno i glavni aranžer skladbi, kako ga je najavila Ines, na njenom posljednjem albumu „Runjić In Blue“.
Maju Savić sam imao nekoliko puta priliku slušati uživo i nekako mi je uvijek najbolja bila kad je izvodila brazilski jazz jer posjeduje istančani osjećaj za to naizgled sitno nijansiranje harmonija, kao i zavidan izgovor šuškavog portugalskog jezika. Na Jazzarelli se predstavila više kao sjevernoamerička pjevačica, na tragu vokalnog izričaja Elle Fitzgerald, ali bez tog pjevačkog garda predvodnice benda iza sebe. Pored nekoliko izvedenih standarda otpjevala je i svoje autorske skladbe koje bi se uskoro trebale naći na njenom albumu. Iako je svaki glazbenik iz pratećeg sastava imao po nekoliko improvizacijskih solo točki, što se tiče uklapanja u Majin senzibilitet, najviše su do izražaja došli pijanist Hrvoje Galler i saksofonist Andreas Marinello. Općenito se osjetila doza suzdržanosti u nastupu Maje Savić.
Ines Tričković bila je potpuna suprotnost. Zauzdala je ona prateći bend već na samom početku u skladbi „Lamento“ i potjerala ga u pravom smjeru, tako da Krunoslav Levačić nije skidao osmijeh s lica. Ines je, što bi se kazalo, rođena pjevačica i vođa benda. Samouka ja, osjeti se na pozornici njen jaki instinkt kojem se prepusti da je doslovce goni kroz glazbu. Vjerojatno isti onaj instinkt zbog kojeg se odlučila Runjićevim skladbama dati jednu novu dimenziju, neuobičajenu od onih koje ‘propisuju’ gabariti festivala zabavne glazbe. Album „Runjić In Blue“ nisam slušao, ali ono što sam čuo uživo bilo je dovoljno za zaključak kako je Ines u tom pothvatu u potpunosti uspjela, jer izvodila je klasike koje su prije nje između ostalih pjevali Josipa Lisac, Oliver i Kićo Slabinac, ali nije upala u ziherašku zamku dodvoravanja njihovim pjevačkim dionicama, već je u potpunosti prezentirala sebe. Dakle kad je se jednom čuje, nema dvojbi o tome da je riječ o pjevačkom originalu koji ruje po glazbenoj prošlosti na pravi način: na onaj da to glazbeno nasljeđe služi njoj, a ne da ona svoju nesputanu energiju okiva za tradiciju.
Njena izvedba „Marča Funebre“ imala je istu onu vrstu mazohističke tjeskobe pogrebnog ozračja New Orleansa koju ingeniozno svih ovih godina dočarava jedan Dr. John, da bi sve na kraju kulminiralo uistinu olujnom „Olujom“, koju je u skraćenoj verziji još jednom morala izvesti pred publikom željnom bisa.
Možda ova Jazzarella nije nacifrana zvučnim imenima, ali sigurno pomaže u otkrivanju glazbenih blagodati na domaćem terenu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
