Ciklično prizivanje Štulića svojevrsni je vapaj za emocijama ‘bolje prošlosti’, kad su Dare Bubamare imale i urbanu konkurenciju, a malo tko se hvalio vlastitom isključivošću.
Naravno, vrijeme zamuti oštrinu pogleda, pa se danas, u nedostatku angažirane pop rock scene, često nekritički pogled usmjerava preko ramena – u bolju prošlost, ma što to značilo. Tako da danas nije nikakva rijetkost u Zagrebu ili Beogradu sresti srednjoškolce koji na majicama, primjerice, imaju natpis Azra, EKV ili Riblja čorba. No, za čim zapravo žalimo kad uzdišemo za scenom koja jest bila neponovljiva, čak i svjetski relevantna, ali opet ne i toliko originalna u muzičkom smislu da bi čovjek mogao kazati “e, nakon ovoga više nemam razloga slušati nijedan novi bend”?
Naravno da su odgovori individualni kao i svako osobno iskustvo, sjećanje, metafizika, odnosno, svaka emocija prema “onim vremenima” svakoga od nas. Je li posrijedi jugonostalgija? Sigurno bi se našlo i takvih, makar osobno, nikad ne bih žalio za jednopartijskim sustavom i ondašnjom ideologijom u kojoj se svetost kolektiva, danas bi se reklo po defaultu, nadređivala razlikama, iako, mora se priznati – bilo je to i vrijeme u kojem baš sve različitosti i granice nisu imale funkciju da nas dijele i suprotstavljaju! A malo tko se hvalio vlastitom isključivošću, koja je u međuvremenu promovirana i u svojevrsnu vrlinu u novonastalim državama, nekako istodobno s dolaskom nacije na upražnjeno mjesto socijalizma.
Naravno da će neki opet sve olako svesti na razinu zaoštrene opreke urbano-ruralno, ali slovenski pjesnik i esejist Aleš Debeljak je svojedobno, u svom eseju “Sumrak idola”, to ovako, dakle, ipak nešto šire, definirao: “Moja žalost za Jugom ne gaji nostalgiju za centraliziranom samovoljom Beograda. Ne, moja žalost za Jugom hvata nosnicama zamamni miris procvalih šljiva u bosanskim voćnjacima, izražava se reskim krikovima napola udomaćenih kormorana na Dojranskom jezeru; zrcali se u kristalnoj modrini spilje na hrvatskom otoku Biševu, koja po ljepoti nekoliko puta nadmašuje poznatiju Grotta Azzurru na Capriju; moja žalost za Jugom tiho pjevuši dalmatinske ljubavne pjesme, čeprka po posebnom rječniku danas izgnanih beogradskih literarnih družina, u kojima su si Derrida i Rilke pružali ruke debatama o povijesnim romanima Miloša Crnjanskog i o tegobnim pričama Drage Jančara; klima se u napola popušenom jointu, zarolanom od trave koju je u privatnom vrtu uzgojio znanac sa otoka Visa. Moja žalost za Jugom šapuće stihove Johnnyja Štulića, pjevača i gitarista Azre, kojemu sam se zajedno s nizom oduševljenih vršnjaka divio po koncertima po bivšoj Jugoslaviji”. Zbog svega, toga, Debeljak na temu emocionalne popudbine iz bivše države kaže i ovo: “Tko ne zna što je izgubio, nije izgubio ništa”.
Nego, što je s ostalim akterima tog izgubljenog vremena? Vlada Divljan iz Idola i dalje komponira, živi na relaciji Beč-Beograd. Zajedno sa Zdenkom Kolarom, basistom Idola i bubnjarom Markom Milivojevićem (ex EKV) te još dvojicom umjetnika nastupa pod imenom Vlada Divljan i Nevladina organizacija.
Jura Stublić iz legendarnog Filma nikako da snimi toliko najavljivane nove pjesme, tu i tamo okupi podmlađeni bend, redovito gostuje i u Srbiji. Još jedan iz reda novovalnih prvoboraca, Peter Lovšin iz ljubljanskih Pankrta, redovito objavljuje solo albume i eksperimentira s različitim pravcima. A od života na “staroj slavi”, ma koliko to bilo privlačno – tko ne vjeruje, neka pita Jasenka Houru koji još trguje pričama iz Dubrave, iako je iz tog kvarta odavno odselio – odustao je i Zoran Predin iz Lačnog Franca, koji se u međuvremenu etablirao kao vrstan kantautor.
Kontroverzni Bora Đorđević uredno nastupa sa svojom Ribljom čorbom, zasad mu je zadnji album “Minut sa njom” iz 2008. godine, iako je zapravo riječ tek o blijedom podsjetniku na neke bolje dane inspiracije ovog urbanog pjesnika, u jednom dijelu svog života i politikanta koji je odlučio rockersku širokogrudnost odbaciti nauštrb čistog populizma, koji se u novonastalim društvenim okolnostima dao daleko bolje naplatiti nego dobra poezija koja u devedesetima kao da više nikome odjednom nije trebala. Kao da je sve prije toga bila iluzija, da ne kažem, gluma. Rekao bi Debeljak, “tuga za Jugom steže mi grlo i stvara kamen u želucu. Makar mi je već s prvim pucnjem u ratu za Sloveniju postalo jasno da to moje suze izviru još samo u dubinama nepovratne prošlosti”.
A kako trijezno kaže isti autor, “između prošlosti i sadašnjosti danas stoji dubok jarak”: “Do vrha je ispunjen izmasakriranim tijelima iz Krakovske šume, Erduta, Dalja, Vukovara, Sarajeva, Mostara, Goražda, Žepe i mnogih bezimenih gradića i sela u Bosni i Hrvatskoj”.
To, logično, znači da je i Jugoslavija kao takva sahranjena, jer bi nakon svega bila tek stereotipni zombi, ništa drugo, ali nipošto ne znači da treba pošto poto istim lopatama sahraniti i individualne emocije koje su nas i u nekadašnjim uvjetima neslobode činile slobodnim, ili smo se samo tako osjećali. Nerijetko zbog samo jednog stiha, ili zbog samo jednog jedinog rifa. A to samo jako zločesti ili naprosto glupi ljudi mogu okarakterizirati i kao žal za jednom propalom ideologijom. Prije bi se moglo reći da je posrijedi svojevrsni žal za budućnošću kod ljudi koji se ne mire s činjenicom da je normalnost – ovdje mišljeno prije svega u muzici – definitivno stvar prošlosti.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
