Dušan Vesić ‘Magi – kao da je bila nekad’ – put u srž jedne tragične sudbine

Tarantinovskim potezom smještanja epiloga na sam početak biografije, i to epiloga koji je poslužio kao biografov obračun s lažima, tračevima i senzacionalizmom koji su se godinama lijepili uz ime Margite Stefanović, u startu je odaslana poruka kako knjiga ‘Magi – kao da je bila nekad’ obuhvaća nešto širi spektar društvene slike, kao i (zajedničke) povijesti koja je još uvijek živa u kolektivnoj memoriji.

  • 104
    Shares
Dušan Vesić ‘Magi – kao da je bila nekad’

Najavljena kao cjelovita biografija o ‘socijalističkoj princezi’ i femme fatale jugoslavenske rock scene, „Magi – kao da je bila nekad“ ujedno je priča o najmračnijem kutu rock and rolla na ovim prostorima, dok je Margita Stefanović središnji tragični lik, čija sudbina je opisana gotovo po uzoru na brojne tragične ženske sudbine ispjevane u antičkoj književnosti. Sa stranica knjige ‘cijedi se’ heroin, okultizam i dekadencija, ali u kombinaciji sa strašću prema kreativnom radu i bezrezervnom posvećenju jednom cilju.

U takvoj priči koja odmah nudi obje strane medalje u pokušaju rekonstrukcije zakučaste složenosti jednog života, biografov potez bi se u počeku mogao shvatiti dvojako. No Dušan Vesić je ipak čovjek koji je također svoj život posvetio praćenju glazbene scene. Možda on jest romantik, kao što ne krije svoje emocije prema Magi, ali nije sklon romantiziranim biografskim verzijama, već hiperboličkoj težnji istini. Koliko god priča bila mučna, on osjeća svoj poziv da takva mora biti i ispričana u ime same istine i predanosti faktografiji. Stoga je ova knjiga vrijedan dokument o jednoj generaciji i njenom prostoru.

Po pitanju samog rock and rolla i njegovog značaja na ovim prostorima, Vesić u početku provlači i pitanje je li najjugoslavenskiji rock bend bio Bijelo dugme ili EKV (referirajući se pri tom i na pjesmu Discipline Kičme, op. a.), ostavljajući odgovor na to pitanje otvorenim, tj. čitatelju na zaključak. Jer ne postoji niti jedan bend poput EKV-a na ovim prostorima koji je u svakom smislu doživio sudbinu ‘leptira na kotaču’. Koliko je bio čvrst i postojan u svom izričaju, toliko je u poslovnim planovima vođenja karijere bio u konstantnom rasulu. Priča o EKV je i priča o balkanskoj kaljuži mutnih poslova, menadžerskim prevarantima i diskografskoj indolenciji gdje naivni kreativci uglavnom bivaju nasamareni u toj okrutnoj igri realnosti, gdje obično oni koji najtoplije tapšu po leđima ujedno pletu i najperfidniju mrežu za svoju žrtvu.

Priča je to i o propasti cijelog jednog građanskog sloja koji je isto tako naivno vjerovao da neće biti zbrisan s lica zemlje onog trenutka kad je počeo rat i kad se raspala bivša država. Margita Stafanović tu pak stoji kao kontrapunkt svemu što se događalo oko nje, ali ne kao idealizirana heroina spremna na sve izazove, već kao krhka i senzibilna umjetnička duša neuklopiva u kaos koji se događa oko nje, i nažalost slaba na odupiranje ovisničkom kaosu iz kojeg je stalno izlazila i stalno mu se vraćala. Vesić tu gradi ekspoziciju sličnu onoj Agathe Christie u „10 malih crnaca“ – figurativno, puno njih je zabilo nož u leđa žrtvi, ljudi koji naizgled nemaju veze jedni s drugima, a žrtvin ‘problem’ je ležao samo u tome što je drugačija. U neku ruku cijela kolektivna svijest se u prenesenom značenju može percipirati kao preslika uma ubojice iz pjesme „Where The Wild Roses Grow“ Nicka Cavea i Kylie Minogue, tj. ubojice koji je nesposoban za previše ljepote i zbog toga ta ljepota mora biti ubijena njegovom rukom. Namjerno ili slučajno, „Magi – kao da je bila nekad“ je priča i o patologiji jednog društva.

Posebno je bio mučan period nakon smrti Milana Mladenovića kad se otvoreno odvijala pljačka i eksploatiranje zaostavštine EKV-a, gdje Vesić dočarava činjenicu da nije bila riječ o okrutnosti sistema kao takvog, već da je zavladala anarhija potpuno lišena ikakvog sistema za zaštitu umjetnika i njihovih prava. A tu situaciju kad si poznat, a od toga nemaš ništa i u krajnjoj ruci više ne postojiš dočarao je Margitinim citatom: „Moj je problem što sam ovde rođena. Da se sve ovo desilo u inozemstvu, bila bih zbrinuta do kraja života.“ Dakle, okrutni dileri koji imovinski potpuno razbaštinjuju ‘socijalističku princezu’ tu se samo pojavljuju kao egzaktni egzekutori. Smjestio je time Vesić knedlu u grlo mnogima koje je poimence naveo u knjizi i naveo njihove uloge u životu Margite Stefanović, pa nije isključeno da tu neće biti još nekih ‘epiloga’ naknadno.

S ovom biografijom on je napravio i jedan, možda najvrijedniji potez, koji dakako nadilazi okvire ‘njegovog obračuna s njima’, a to je da „Magi – kao da je bila nekad“ nije djelo spomenarskog karaktera namijenjeno ponajviše fah publici i poznavateljima prilika oko EKV-a. Riječ je o knjizi prigodnoj i za širi spektar publike, čak i za one koji nemaju previše doticaja s rockom, jer nudi na uvid genezu čitavog jedno koncepta i konteksta u kojem se odvijao.

Također je pohvalna i količina faktografije i građe koju je Vesić sakupio i istraživao, tako da knjiga obuhvaća gotovo svaki glazbeni i umjetnički segment u kojem je Margita učestvovala. Iako, jedan detalj je pogrešan. Naime, tiče se hrvatske rock scene iz perioda devedesetih i prilika koje Dušan Vesić nije mogao adekvatno upratiti. Riječ je o grupi Veliki bijeli slon koju je pogrešno stavio u kontekst osnivanja u ulozi EKV tribute sastava nakon prvog Margitinog dolaska u Hrvatsku, točnije u Pulu 1998. godine, i njene suradnje s gitaristom i frontmenom Zoranom Stojanovićem. Oni koji su proživjeli klupske devedesete u Zagrebu, ipak se sjećaju koncerata spomenutog eklektičnog glazbenog trija s početka ratnog deseljeća u dakako sasvim drukčijem kontekstu. No, taj pogrešni faktografski detalj nimalo ne umanjuje vrijednost biografije, jer ako je netko dobar poznavatelje prilika u ‘strašnom’ Beogradu (kako je Magi običavala nazivati svoj grad), onda je to svakako Vesić.

(Naklada Ljevak, 350 str, 2018.)

  • 104
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh