Drumelody ‘Hyperbola’ – kad ‘program kompjutera’ dobije dušu

Drumelody, sarajevski elektronički projekt Berina Tuzlića objavio je novi dugosvirajući uradak nakon prošlogodišnjeg albuma ‘Aero’.

  • 15
    Shares
Drumelody ‘Hyperbola’

Dakako, bilo bi nedovoljno reći kako dRUMELODY svake godine izlazi s albumom, jer u međuvremenu Berin Tuzlić svako malo izađe i s nekim singlom nevezanim albumsku koncepciju, ili pak suradnjom s nekim od glazbenika diljem ove naše regije, a također je u rujnu prošle godine objavio i EP „Impulse“. Na odmet ne bi bilo dodati da je dRUMELODY samo te prošle jeseni bio uvršten na čak devet inozemnih kompilacija, ponajviše njemačkih labela specijaliziranih za elektroničku glazbu. Ako se tome pridoda Tuzlićev bubnjarski angažman u nekoliko sarajevskih bendova i projekata, kao i to da je nagrađivani autor animiranih filmova i strip crtač koji svoje znanje prenosi kao profesor na američkom sveučilištu u Marylandu, gotovo je malo reći da je riječ o super-angažiranom renesansnom čovjeku našeg doba u ovim krajevima.

Album „Hyperbola“ predstavlja najveći dosadašnji glazbeni iskorak Berina Tuzlića u projektu dRUMELODY. Naime, koliko je do sada bio fokusiran na igru ‘žive ritam mašine’ u kombinaciji s elektroničkim ambijentom (jer on uživo svira ritam, što na bubnjevima, što preko touch-padova), toliko je na „Hyperboli“ fokusiran na dosege sintetičkog oblikovanja ljudskog glasa, bilo ženskog, bilo muškog zahvaljujući plug-in-u Voice Melodine.

Mnogi producenti i pjevači gornjeg doma showbusinessa koriste slična pomagala kao korekcije vokalnih izvedbi čak i uživo, i to nije neka tajna, no dRUMELODY je ušao u koncepciju kreiranja hibridnog ljudskog vokala koji konkretno ne pripada niti jednoj živoj osobi, propitujući i testirajući time posljednju ‘ljudsku’ vrednotu kad je glazba u pitanju, gotovo na sličan način kako su nekad ritam mašine provocirale postojanje bubnjara. Rezultat je u najmanju ruku iznenađujuć već u prvoj, naslovnoj, pjesmi „Hyperbola“, jer jači chill od sanjivog i dušom ispunjenog ženskog vokala unosi pomisao da ljudsko uho ne može niti u jednom segmentu razlučiti da tu nije riječ o otpjevanom sampleu neke postojeće pjevačice, već da su ‘nule i jedinice’ toliko tehnološki uznapredovale da vam mogu u uho zalijepiti ljudsku emociju dok osjetite disanje i žudnju u tom glasu. A opet, na stranu to što Tuzić takvom otvorenom akcijom kao da otkriva zastor glazbenog ‘čarobnjaštva iz Oza’, jer time kao da ukazuje na neumitnu distopijsku budućnost mnogih pjevačih grla, već što je to učinio izuzetno pitko i razumljivo i kroz kut radiofoničnosti.

Naredna „Golden Vine“ dolazi kao potvrda da uvodna „Hyperbola“ nije nikakva slučajnost. Berin Tuzlić je s „Golden Vine“ još više duše udahnuo umjetnom ženskom vokalu kreirajući mu zamamno jazzy chill ozračje u kojem plove ‘prokleto ljudske’ strofe i refreni sa svim onim škakljivim i intrigantnim impro finesama. „Take Money Baby“ donosi tvrdi plesni ritam uz droniranje grubog muškog vokala, ujedno i izvrsni kontrapunkt koji zatvara A stranu vinila. B stranu otvara „You And Me“ koji se pak igra s vokalnim modulacijama na način kako to pjevači i pjevačice rade s Auto-tuneom, a s obzirom na ‘futuristički’ profil cijelom materijala, može ju se u tom nekom paralelnom svemiru doživjeti i kao retro iskorak. Album zatvara „Impulse“ u kojoj opet dominira ženski glas s pjesama „Hyperbola“ i „Golden Vine“ kroz atmosferu koja bi se uvjetno mogla okarakterizirati kao hommage francuskom St. Germainu iz vremena albuma „Tourist“.

Album „Hyperbola“ je tako i izvrsno koncepcijski zaokruženo djelo koje može korespondirati u širokom spektru publike mimo svih dubljih saznanja da je ljudskim vokalima ispunjen album u biti snimljen bez da se itko i zakašljao u mikrofon. S druge strane Berin Tuzlić se s „Hyperbolom“ igra i sa soničnim iskustvom formata nosača zvuka. Za razliku od vinilnog izdanja, CD nudi čak četiri bonusa „Blood“, „Planet“, London Islam“ i „Groteska“. Također vokalna „Blood“ tu dolazi kao poveznica, dok su ostale tri spomenute sporogoreći dancefloor zgodici, posebno „London Islam“ koja decentno donosi utjecaje orijentalnog zvuka. Karakteristika albuma je i njegova neuhvatljivost kad je riječ o podžanrovima elektroničke glazbe. Ne spada u EDM, kao što ni ne ruje agresivno po čulima poput dubstepa, pa se i u tom kontekstu može zaključiti kako je riječ o ‘renesansnom elektroničkom albumu renesansnog umjetnika’ našeg ‘postmodernog doba’ jer istovremeno uspijeva i ohrabriti i zastrašiti svijetom koji samo što nije došao.

Ocjena: 9/10

(Dancing Bear, 2018.)

  • 15
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh