Iako je većina izvođača bila na visini zadatka, druga večer i drugo izdanje Brijačnice ostat će upamćeno po ponovno okupljenim Kojotima koji su održali zaista fantastičan koncert i zvučali jednako dobro, ako ne i bolje nego devedesetih.
Nakon solidnog otvaranja, Brijačnica je, barem po pitanju broja posjetitelja, postala festival tek u subotu, uz fino popunjeni Boćarski dom te znatno aktivniju i bolje raspoloženu publiku.
Istini za volju, prvi bend koji sam pogledao, Oružjem protivu otmičara, nije ispunio očekivanja nametnuta s više od dva desetljeća dugim stažem i sjećanjem na mladenačka preslušavanja kultnog albuma „Barbie Cue“. Danas, ova se četvorka iz Zrenjanina gotovo nimalo ne odmiče od plesnog pop-punka kakav su u osamdesetima svirali The Primitives i Transvision Vamp, zbog čega im pjesme zvuče previše slično, da ne kažem šablonizirano. Aktualna frontwoman Verica Marinković ima karizmu i upečatljiv, punkerski neurotičan vokal, instrumentalnom „ogranku“ Otmičara također se nema previše toga prigovoriti, no jedini trenutak njihovog nastupa koji neće tako brzo napustiti moju memoriju bila je obrada starog hita Zane „Mladiću moj“, skladbe koju su već odavno učinili svojom.
Hrvatska punk scena već dugo nije imala toliko dobrih bendova, od kojih bi neki, poput Mašinka, u bliskoj budućnosti mogli postati jedni od rijetkih, odabranih punk sastava za koje će znati i čije će pjesme slušati i fanovi Parnog Valjka ili Gibonnija. Tome u prilog svakako idu njihova posljednja studijska izdanja, „Svugdje je doma, ali lijepo je najljepše“ i prošlogodišnji „split“ s Debelim precjednikom „Majmun godine“, kao i serija izuzetnih singlova poput „Kako je Potjeh tražio rakiju“ ili „Srkijev san 21“. Premda se pjevač Šulc borio s visokom temperaturom, zagrebačka šestorka žestoko je i našpanano izvela svoj zarazno melodični i inteligentno zajebantski hibrid kalifornijske škole (NOFX, Bad Religion), britanskih pionira tipa Buzzcocks i ovdašnjih veličina Kud Idijota, Atheist Rapa, Hladnog piva i Psihomodo Popa, s „pogonskim gorivom“ u obliku čak tri gitare i višeglasno otpjevanih refrena.
Spomenute je singlove sasvim logično ispratio i najjači aplauz publike, iako puno nisu zaostajale ni „Kada vjetar kaže stani“ i „Odzvanjala je pjesma“. Svirački i tekstualno kompleksnije teme, kao što je više od šest minuta duga „Monumentalna“, zafrkanciji dodaju i malo crnila te stihovima „pismo pišem vladi, mrtvo tijelo sad se hladi, dobrodošli u zemlju ludila“ savršeno oslikavaju trenutak i prostor u kojem smo prisiljeni živjeti.
S kim god dijelili pozornicu, osim vjerojatno manchesterskih The Fall, Obojeni program uvijek će stršiti i odskakati. Sve što su sinoć izvodili, od novije „Danas će se desiti nešto lepo“ do kultova „ABCD Avioni“ i „Kad se neko nečem dobrom nada“, baziralo se na repetitivnom, postpunk grooveu preko kojeg je „manic street preacher“ Branislav Babić Kebra izgovarao, recitirao i pjevao svoje tjeskobne, urbanom paranojom progonjene stihove. Pritom se, baš poput svog velikog uzora Marka E. Smitha, skrivao u polumraku stražnjeg dijela bine ili iza bubnjara, naizgled potpuno nezainteresiran, nesvjestan svega što se događa oko njega.
Među najiščekivanija domaća izdanja svakako spada predstojeći mini album Jonathana, mada su u Boćarskom domu daleko najbolje dočekane „Communicate“, „Pictures“ i „Maggie“, pjesme s njihovog nastupnog EP-ja i prvijenca „Bliss“. Riječki kvintet u subotu je zvučao daleko modernije i aktualnije od ostalih izvođača, spajajući Franz Ferdinande, Arcade Fire i druge perjanice današnje rock scene, posebno u „Try To Get Even“.
Kojoti su krenuli „I Wanna Be Your Dog“ Stoogesa i već poslije prvih taktova naznačili da nas očekuje opasno dobra rock’n’roll svirka. Proširivši zvučnu sliku klavijaturama, garažnim korijenima pridodali su rock klasiku iz negdje 1972/3. godine, kao i natruhe psihodelije, bluesa i punka.
Kod ovakvih nastupa, najčešći strahovi vezani su uz nedovoljnu uvježbanost i gubitak nekadašnje kemije, no u njihovom slučaju razloga za brigu stvarno nije bilo pošto bi, slušajući ih, čovjek zaključio da su sve ove godine nastavili održavati barem dvije probe tjedno.
U devedesetima Kojoti nisu bili predvodnici takozvane Fiju Briju generacije – znatno manje popularni od Majki, Pipsa ili Urbana, nisu se mogli pohvaliti ni fanatičnim sljedbeništvom kakvo je u punkerskim danima pratilo Hladno pivo. Samim time, oduševljenje kojim su u subotu ispraćene „Hodala je pola metra iznad zemlje“, „Razuzdan i lud“, „Izgubljen u svemiru“, „Zajaši zmaja“ ili Kojina „Trese lupa udara“ iskreno je iznenadilo i same članove grupe, posebno pjevača Alena Marina. Ritam-sekcija sastavljena od njegovog bratića Vanje i Bobe Grujičića vodila je bend silinom lokomotive, dok su riffovi i sola Davora Viduke popravili studijske originale slabijih pjesama „Lud od slobode“ i „Sto milja daleko od nje“. Alena glas služi jednako dobro, što u konačnici znači da dugogodišnja stanka nimalo nije ugrozila njihov status koncertne atrakcije.
Moćno uskrsnuće Kojota dakako, neće biti potpuno bez novog albuma, no s obzirom da se Viduka u zadnje vrijeme nalazi u jako dobroj skladateljskoj formi, mislim da smo na Brijačnici prisustvovali tek prvom poglavlju ovog reuniona.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
