Pionirsko mjesto u povijesti hrvatskog rocka Mlinarec je kao glavni autor i najistaknutiji član Grupe 220 osvojio samim faktom da je bila riječ o prvom rock izvođaču u SFRJ kojem je uspjelo objaviti dugosvirajuću ploču.
U Mlinarčevim pjesmama dugo neće biti ničega poput „mačke na šalteru banke“ (“Vrijeme je na našoj strani”, Husein Hasanefendić, 1981.), „demižonke opletene skrivene u gepek treger“ (“Duhovi”, Srđan Sacher-Darko Rundek, 1981.), „Krvave Meri, širokih bokova, mesnata lica, što frflja dok priča na autobusnoj stanici nekadašnje linije 43“ (“Krvava Meri”, Branimir Štulić, 1980.), „bacanja radija kroz prozor“ (“Neprilagođen”, Jura Stublić, 1981.) ili „susretanja jednog dana na ulici kraj dućana“ (“Bit će bolje”, Jasenko Houra, 1979.), da citiramo samo neke primjere životno vibrantnih, ovozemaljski prizemljenih krokija Mlinarčevih sugrađana sljedeće generacije i nasljednika po fahu. Protagonisti Mlinarčevih pjesama će gotovo neizbježno biti pomalo apstraktni „Ja“,“ Ti“, „On“, „Ona“ i „ljudi“, povremeno će se pojaviti kakav (polumetaforički) starac ili starica te otac i majka, a prostori zbivanja bit će (opet polu)metaforičke zvijezde, neba, rijeke, planine, mora, ceste i (prašnjavi) putovi. Sunce, mjesec, rosa, cvijet, jutro, zora – sve spomenuto već u „Osmijehu“ – i brojne druge manifestacije prirode će se kao metafore unutarnjeg stanja, bilo ugode, bilo neugode (nju će reprezentirati kiše, sivilo, magla, bure, vjetrovi sjevera) ponavljati takoreći u svakoj pjesmi kroz ostatak opusa, generalno prožetog mješavinom, kako reče Zlatko Gall, „hipijevske naivnosti i utopizma te oporog skepticizma“.
S obzirom na to da su u središtu Mlinarčeva zanimanja živ čovjek od krvi i mesa, ljudski osjećaji i odnosi, kako međusobni, tako i oni čovjeka i okoline, čovjeka i života, čovjeka i sudbine – a ne, recimo, svemirci, tehnika ili prapovijest zemlje, da ovako iznebuha bubnemo neke moguće druge teme – gotovo je nevjerojatno koliko su njegovi likovi depersonalizirani, lišeni karakterizacije i portretnosti. Gotovo im nikad ne pridjeva približniji opis, nimalo nam ne pomaže u kakvom-takvom vizualiziranju, izbjegava svaku plastičnost i reljefnost. Tek u dvije rane pjesme i to samo u njihovim naslovima, izreći će sud o karakteru (“Do viđenja vještice”) i navesti zanimanje (“Pop pjevač”), no ni jedno ni drugo neće se ponoviti u samim stihovima. Iznimno rijetka su, primjerice, i vlastita imena – nakon Ikara u „Ocu i sinu“ („Pjesme s planine“), koji je više pojam nego osobno ime, prvo u njegovu repertoaru bit će ono naslovno u pjesmi “Helena lijepa i ja na kiši” na njegovu trećem samostalnom albumu “Rođenje”, nakon devet godina pjesmotvoračke aktivnosti (!), a proći će još koja godina dok u Mlinarčeve tekstove, na albumu “Negdje postoji netko” ne počnu ulaziti stvari, figure i pojmovi jasnijeg i prepoznatljivijeg svakodnevnog obrisa kao što su telefon, gramofon, televizor, retrovizor, krušna peć, naftni derivati, energetska kriza, šarene reklame, doktori, penzioneri, inflacija, elektronika, skijanje, žice, antene, plastika, 2 u 8…
Rečene neodređenosti jesu povelika specifičnost, ali nipošto ne i nedostatak Mlinarčeva djela. S obzirom na njegove očigledne nakane dočaravanja unutarnjih stanja, takva taktika, svjesna ili intuitivna, upravo pridonosi slušateljevom eventualnom promišljanju o tome što nam pjesnik, kako god to nepopularno zvučalo, želi reći. Izostanak konkretnijih opisa kakvima su se obilato služili gore spomenuti novovalci snažno sugerira na Mlinarčev osjećaj kako pojedinčeve nevolje s okolinom i sa samim sobom u toj okolini nisu uzrokovani nekim određenim društvenim okolnostima, nego su vječan pratitelj ljudske naravi, u kakvom se god okruženju nalazio. Čovjekovo nezadovoljstvo, razgovori sa samim sobom, žudnja za srećom, mirom i ljubavi (a oni su uvijek negdje drugdje, najčešće na nekom toplom jugu, „gdje sunce vječno sja“) svevremena su pojava, a hoće li ih intenzivirati ovo ili ono, manje je važno. U ljudskoj je prirodi, u općem ljudskom karakteru, ako tako možemo reći, ugrađeno da samom sebi i svom bližnjem onemogućava realizaciju navedenih žudnji.
Još jedna zanimljiva i neobična specifičnost Mlinarčeva djela je dugotrajan gotovo posvemašnji izostanak nerazdružnog pratitelja rocka – duhovitosti u pjesmama, kako u stihu tako i u glazbi. Nakon “Osmijeha”, koji je kao poletan broj sadrži u tragovima – jer nema vedrine bez humora – ona će se prvi put vidljivije pojaviti tek na albumu “Negdje postoji netko”, u bezbrižno-osunčano intoniranom “Caracasu” i u pomalo ironičnoj “Zelen k’o zelena trava”. Dotad je sve svoje zamisli, s mogućom iznimkom “Noćne ptice” na “Pjesmama s planine”, postavljene djelomično u ženskom licu i s iznenađujućim zaokretima (“al’ sinoć sam s drugim bila”), ispjevao smrtno ozbiljno i smjerno, no zbog toga, začudo, ipak nije ispadao smiješno pretenciozan.
U osnovi kantautor koji preferira zvuk i pratnju (ne preglasnog) rock sastava te razmjernu jednostavnost i slobodu rokerskog strukturiranja pjesama, Mlinarec uvelike gazi i stazama šansonijerstva, onog najkvalitetnijeg, a da se tako opredijelio, mogao je biti u vrhu domaće šlageristike i to one koju (osamljeno?) predstavlja Arsen Dedić. Uostalom, neke od njegovih pjesama posve bi se glatko uklopile u Dedićev opus, a možemo ih lako zamisliti i kao top-pjesme na repertoaru najvrsnijih ovdašnjih estradnjaka kao što su (bili) Ivo Robić, Marko Novosel ili Oliver Dragojević.
Kao čovjek koji se u 220 volti uključio 1962. sa sastavom Jutarnje zvijezde i 1968. s Grupom 220 snimio prvi hrvatski i jugoslavenski rock-LP, da bi se 1980-ih stilski priklonio novom valu, producirao albume Azre, Zvijezda i Malog ašova te nastupao s grupom Le Cinema, Mlinarec je ne samo najistaknutiji premosnik između prvih ovdašnjih „električara“ i novoga vala, nego jednako tako i jedan od najuzoritijih premosnika između rocka i šansone, možda i jedini s rokerske strane koji pritom nije postao zabavnjak, baš onako kao što je, primjerice, Arsen Dedić šansonijerska premosnica prema rocku, a da nikad nije ni pomislio biti rokerom. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
