Donau Festival, Krems na Dunavu: Iz oka – pusti suzu meku iskrenu

Bili smo na Donau Festivalu u austrijskom Kremsu na Dunavu od 27.-29. travnja, na raznim lokacijama. Festival dakako još uvijek traje…

  • 17
    Shares
Ex Eye (Foto: David Visnjic / Donaufestival)

Post-paradigma žanrovskih sintetičara iz četverca Ex Eye pri kraju prvog od dvaju vikenda Donau Festivala u nedjelju navečer, bila je totalno u elementu – saksofonist s tvrde linije ambijenta zajedno sa suradnicima s portala dooma i avangarde doslovno je otpuhao ostatak nastupa zericu pretencioznog line-upa. A festival… ima stvarno što za čuti i ponuditi, od laurel halo, Lightning Bolt i Godspeed! You Black Emperor, na otvorenju, te Lanark Artefax, čiji su fanovi Bjork i Aphex Twin, kao i ZONAL, suradnja Justina Broadericka i Kevina Martina, u subotu, među mnogim drugima…

Liquid Loft – Church of Ignorance (Foto: David Visnjic / Donaufestival)

Prema pisanju ÖRF-a otprije nekoliko godina, županija Niederösterreich najveći je sudionik u produkciji Donaufestivala sa skoro 1,8 milijuna eura – je li pretjerano reći kako je ovo veliki mali festival? Naklonjen je švedskom stolu suvremene glazbe, čija platforma donosi najzanimljivije od već etabliranih žanrovskih kolosa, do mladih koji pomiču granice. Zaštitni znak dvije paralelne crte crvene boje s dijagonalom koja ih precrtava na crnoj podlozi nedvosmisleno poručuje da se brend gradi s najvećom pažnjom, a ništa ne prepusta slučaju. Popratni program performansa i tribina na kojem se pojavljuju Simon Reynolds, Arman Avanesian, Floris Vanhoof i projekcija novog Cronnenberga solidno je posjećen od festivalske publike koja mu se vraća i po četrnaesti put, saznajemo na licu mjesta.

Godspeed You! Black Emperor (Foto: David Visnjic / Donaufestival)

Spremni i ove nedjelje za novi projekt ekipe iz Sunn O))) ili space-out sideshow iz Kalifornije, dan počinje u rano popodne solo-nastupom Lawrencea Englisha u Dominikanskoj crkvi Sv. Petra i Pavla iz 1265., u blizini rijeke. Između masivnih stubova u polumraku kojeg je razgrtao snop stroboskopa, je stage, a na njemu razglasne kutije i nekolicina sub-woofera u sablasnom polumračju. Autor iz australskih krajeva kojeg nazivaju i filozofom slušanja, osnivač je etikete Room 40 koja je navršila 15-godišnjicu postojanja. Pored debuta Bena Frosta, tu je i solo-ploča Abramsa iz The Necks, a priredio je i glazbu za izložbu Lyncheve ne-filmske umjetnosti. Snimkama nastalim na Korčuli prije tri godine odigrao je „Approaching Nothing“ – rekonstrukciju klasika „Presque Rien“, pionirskog djela konkretne glazbe. Predstavljajući repertoar sa svog posljednjeg albuma – susret čitavog registra zvuka sa slušateljem, bez onog militantnog predznaka, usprkos glasnoći, Englishova opojna rabota nadire u valovima i pruža doživljaj širokopojasnog širenja zvuka. Našlo bi se štofa za priču o djelu kršćanske skladateljice Hildegard von Bingen. Ili je to samo ta klisura od crkve?

The Space Lady (Foto: David Visnjic / Donaufestival)

Slijedi kratki posjet buffetu festivala pogled na kolačiće, čajeve i sokiće, a u kojem nema piva. Iz klostra samostana pretvorenog u chill out zonu ide se natrag k pozornici i vehementnoj Space Lady. Svjetleća kruna na glavi i Casio-klavijaturama udarit će se putevima „Strawberry Fields Forever“ i „Major Tom“. Autoricu koja se 70-ih opasana harmonikom otisnula na ulice Bostona i nedugo nakon toga u San Francisco teško je razlučiti od impresija na Moondoga. Međutim, phase-shifter i podbradni mikrofon uz dodatak Moogova theremina iskopali su na površinu nastup koji je teško kritizirati. Hildegard iz San Frana ga je odvalila s kraja četverotjedne turneje, omogućivši prisutnima da sjedeći srastu s kozmičkom utopijom uz refleksiju na hipijevsku prošlost. Uslijedit će koncert Venetian Snaresa s Danielom Lanoisom, jedan od onih s kojih se uz malo truda može neopaženo pobjeći. Jedan od najvećih producenata u svijetu – ranih osamdesetih, istina! Sukreirao je ambient s Haroldom Buddom i Brianom Enoom. Pod stare dane vratio se u garažu, breakcore otpadnik Venetian Snares. Rezultat je polisferično djelo non-žanra na tragu nedovršenog slaganja Rubikove kocke – poganje u Soundforgeu sa slide-umetcima.

Venetian Snares x Daniel Lanois (Foto: David Visnjic / Donaufestival)

Svojim je monumentalnim zvukom koji evocira blues umirućih sisavaca sa serije „New History Warfare“ započete 2008. godine, zaokružio trilogiju, kanadski bas-saksofonist i multi-instrumentalist Colin Stetson doslovno preobličio pomalo hermetični diskurs samostalnih nastupa a capella instrumenata. U međuvremenu je oplemenio slavnu 3. simfoniju Goreckoga, a okupio i Ex Eye s Gregom Foxom, bubnjarem koji je posljednjih godina učinio sličan iskorak za solo-bubnjeve. Naime, kroz suradnju s jednim od pionira free-jazza, Milfordom Gravesom, filozofiju bubnjeva je pripitomio impulsima koje tehnologijom dobiva od vlastitog tijela i time stvorio mali orkestar čiji multipli dronovi stvaraju melodije. Istina, ovo isto dobro zvuči na papiru – ali i na Bandcampu.

Lawrence English (Foto: David Visnjic / Donaufestival)

Tajni koncert festivala, suradnja je Justina Broadericka sa simpatičnom Moor Mother. Prostor ispod hotela u kojem spavaju izvođači, više klet, nego li podrum, bio je izazov, u duhu, „Skuhat ćemo se, ali ćemo čut i slaveship punk“. Kao uvertira u koncert u Stadtsalleu, Demdike Stare su naišli na veliko zanimanje publike, ali kao da nisu bili kadri izići iz svog omiljenog loopa tijekom sat vremena. Loopa koji nije baš zavrtio đusku u dvorani u oči produženog vikenda. Ambijentala i elektronika iz Manchestera koja sljedeće godine slavi 10 godina postojanja, u mračnom terenu dvorane izmiješala je jungle i grime pred svojih 500-injak ljudi, singl „Sourcer“ s albuma „Wonderland“ nije ni tako star. S Michaelom Englandom na vizualijama, pružili su dobar set, ali bez prevelikog rizika. Naoštreni za nastup Gravetemplea, koji se nakon osam godina javljaju s povratničkim albumom „Impassable Fears“, što je Sunn O))) u kojem je jednog od gitarista zamijenio Oren Ambarchi, dobili smo nastup s kojeg su ljudi izlazili s podsmijehom. Naime, Sunn O))) nakon epizode sa soundtrackom za Jarmuscha, kao prvi metal-bend koji je nastupao u galeriji, koketiraju s eksperimentalom. Podizanje frekvencijskih točaka riffovima moglo je dosaditi, a Csihar (ex Mayhem) se poželio obojati teksturu kongama uz palice timpana, no njegov growl u međuvremenu je posijedio. Odgrizak je to jabuke vokala koji je nekoć izazivao srčani udar mladih sokolova u letu.

Puce Mary (Foto: David Visnjic / Donaufestival)

Nakon što je dojmljivi uvod utrobnog šusanja miks-pulta u loop nastavila ambijentalnim dronom, nastup Puce Mary na velikom stageu festivala nije upućivao na dobro. Mučenje uz jedan od najatraktivnijih post-industrial actova današnjice, prekinuli su Ex Eye, polubogovi su pali na tjeme. Nastup u kojem se ambijentalna glazba rekonstruira, uz električnu gitaru i analogni synth uz popratno moshanje glavama tijekom cijelog koncerta. Saksofonističko pumpanje uz lelujavu polifoniju benda po defaultu je tzv. nova glazba i nosi ekskluzivan žanrovski potpis, podcrtan odrješitim fraziranjem bubnjeva i netipičnim meandriranjem doom-gitare. Amplituda koju poslovično drže bas-bubanj i rifovi gitare sad je potpuno preuzeta bas-saksofonom koji se raširio prostorom dvorane i odjekuje organski poput raspjevanog daimona. Klavijaturist se odlučuje poigrati frazom iz „Moravca“ u double timeu i dobaciti kaleidoskopsko ulje na vatru premaza folk-tradicije. Tako se nova glazba poigrala sa starom, stara sa novom.

Wild Vlees – When everything is human the human is an entirely different thing (Foto: David Visnjic / Donaufestival)

Festival poput Kremsa na kojem sve funkcionira besprijekorno i monumentalno, stvarnost je biznisa koncertne industrije. Budžeti s kojima bi domaći producenti bili sretni i kad bi se decimala pomaknula za koje mjesto, te hosting nacionalne baštine u vrijeme kad ju se uništava naočigled javnosti svakako izaziva divljenje. Fama o najboljoj publici na svijetu nije nešto što bi lokalci potencirali, toliko su toga čuli i vidjeli da nam mogu držati lekcije na temu što i kako… Stoga je najs vidjeti mikro-prizore sinergije lokalna zajednice i festivala. Bilo da stariji bračni parovi i penzioneri navraćaju hengati pred dvoranu ili da golišave performanse prate obitelji s malom djecom. Ukratko, Donau festival dostojan je imena najveće rijeke u našem mikrokozmu.

  • 17
    Shares

Zadnje od Reportaža

Idi na Vrh