Don Antonio u Tvornici kulture – kakav bend, kakav koncert!

Koncert koji je sanjivo otvorio samozatajni zagrebački kantautor Ivan Škrabe, izlaskom talijanskog sastava Don Antonio u Tvornici pretvorio se sinoć u eklektično glazbeno zadovoljstvo.

  • 161
    Shares
Don Antonio u Tvornici kulture (Foto: Zoran Stajčić)

Antonio Gramentieri jedan je od najcjenjenijih glazbenih producenata i gitarista nove talijanske scene“, tvrdila je uvodna rečenica najave koncerta Gramentierijevog sastava Don Antonio koji se predstavio sinoć u Malom pogonu zagrebačke Tvornice kulture, i u najkraćim crtama može se reći da je taj epitet i potvrdio bez imalo pretjerivanja, kakvima obično naginju koncertne najave. Don Antonio su odsvirali sigurno koncert mjeseca u metropoli, ako ne i početka ove godine. A odsvirali su ga pred dvadesetak ljudi, kako to nažalost i priliči koncertnim prilikama u gradu kad neki kvalitetni, ali nerazvikani sastavi prvi put kroči u ovaj grad.

Koincidencije radi, istu večer je The Kandinski Effect u KSET-u pripremao teren za predstojeći ZEZ festival, pa se može zaključiti da je i tu pala teška odluka za one koji su sebi odlučili usred radnog tjedna priuštiti koncertnu večer.

Don Antonio u Tvornici kulture (Foto: Zoran Stajčić)

Mene je Antonio Gramentieri prvi put oduševio svojim sastavom Sacri Cuori u kojem su nevjerojatno dobro spojeni momenti cineastičnog zvuka koji bi se mogao okarakterizirati kao najbolji nasljednik Morriconeove tradicije soundtracka za špageti westerne, no Don Antonio je sinoć zapuhao još moćnije.

Don Antonio uspio je povezati toliko stilova i cetrifugirati ih nevjerojatnom emotivnom i sviračkom energijom da bi se lako moglo navesti na zaključak kako je Romagna, iz koje Gramentieri potječe i iz koje djeluje, trenutno povijesno-glazbeni centar Mediterana. Baštini Don Antonio gotovo sve utjecaje, od Afrike do Albanije, od Španjolske do Izraela, povrh svega dozirajuću elemente bluesa, jazza i twista i to na način kako bi ih, bez imalo pretjerivanja, doživio i prezentirao eklektik poput Toma Waitsa.

Uz sve, Don Antonio ne da ima groove, već ima gruvčinu kojoj se ne možete oduprijeti. A bilo nas je svega dvadesetak. Trebalo je sinoć biti najmanje dvadesetak glazbenika na koncertu, trebalo je osjetiti tu nevjerojatno sofisticiranu muzikalnost sve četvorice članova Gramentierijevog sastava, taj ritam Mediterana kao melting pota kultura i zvuka koji je taj sastav pomirujuće, nadahnjujuće medijatorski razlio s pozornice među malobrojnu publiku.

Don Antonio i Dalibor Pavičić (Foto: Zoran Stajčić)

Bila je to i jedinstvena prilika suradnje i s ovim dijelom tog Mediterana. Don Antoniu je tako gostovao i naš Dalibor Pavičić iz The Bambi Molestersa u dva famozna atmosferična broja u kojem su se ispreplele dvije električne gitare i kad je sve zazvučalo kao da su Pavičić i Gramentieri prst i nokat iste ruke, kao da im to nije bio prvi zajednički gig. No Don Antonio je općenito izvrstan zvučni labos, ne zna se jesu li veći majstori interpretacije saksofonisti Francesco Valtieri i Gianni Perinelli ili mladi bubnjarski genije Piero Perelli koji u zvučnoj slici zasluženo na pozornici dijeli prvu crtu zajedno s Gramentierijem, koji je meštarskim spajanjem nekoliko pojačala zasigurno europski gitarist s jednim od najupečatljivijih zvukova tog instrumenta uživo.

Uz sve navedeno, njegova naracijska vještina je gotovo neprikosnovena, kao i glazba koju izvodi i pjeva. Rijetko tko od crtice iz svog i života benda, kroz koje je tijekom koncerta predstavljao članove istog, može uvući slušatelje i u drugu dimenziju glazbene priče kojoj prisustvuje. Potpuno spontano i iskreno govorio je i o svojoj ljubavi prema glazbi, utjecajima, zašto ne voli moderni zvuk, ili pak o tome kako muzikalna nacija poput Talijana nikad nije svladala početnicu rock and rolla poentirajući na tome kako je sve ipak stalo na twistu kojeg su Talijani majstoriski prihvatili i interpretirali, nakon čega je Don Antonio na kraju svega do tada odsviranog zapalio iskru upravo s twistom.

Ivan Škrabe u Tvornici (Foto: Zoran Stajčić)

Bis je također bila spontana igra, obećana je jedna pjesma, ali su uslijedile još dvije jer je Gramentieriju nadošla inspiracija posvećujući posljednje poglavlje preminulom velikanu J.J. Caleu izvevši eklektičnu obradu legendarne pjesme „Crazy Mama“. O tome koliko su malobrojnoj publici oplemenili večer možda najbolje ilustrira činjenica da su poslije toga Antonio i društvo prodali desetak vinila i CD-a.

Možda je na prvu loptu problem što Don Antonio našem uhu zvuči izlizano poput neke pizzerije na kakvu naletite u svakom talijanskom mjestu, no u glazbenom smislu, to je škrinja s blagom koja u širokom spektru pogađa i sofisticirane znalce i ‘slučajne padobrance’. Uostalom, kad je Dalibor Pavičić, čiju je tešku narav i Antonio komentirao u šali sinoć, svirao s bezveznjacima? Nikad. Kao što bi bilo dobro napomenuti da je Antonio Gramentieri i producent skorašnjeg povratničkog albuma grupe The Strange.

  • 161
    Shares

Zadnje od Vijesti

Idi na Vrh