Godine 2003. danski je redatelj Lars Von Trier privukao veliku pažnju neobičnim, pokazalo se i zanimljivim te u svakom pogledu uspjelim pokusom, dramskim filmom, svojevrsnom antiamerikanom s čestima gangsterskog filma, ‘Dogvilleom’, neskriveno snimljenim u filmskom studiju, s kredom iscrtanim tlocrtima umjesto scenografskih objekata.
U neku ruku, posve je logično da taj začudan hibrid ogoljelo teatarske stilizacije i filmskih postupaka dobije i svoju kazališnu obradu, a u regiji tog se posla latio buntovno-kontroverzni srpski redatelj Kokan Mladenović. Nastao u koprodukciji Mikser Teatra, SKC Novi Sad i Marka Grubića, „Dogvil“ je gostovao na Ljetnim noćima Teatra EXIT, u dvorani F22.
Reklo bi se, možda, ništa lakše – radnju Von Trierova filma dovoljno je naprosto postaviti, preslikati, preseliti na pozornicu, jer je i pred kamerama bila kazališno organizirana, eventualno uz kraćenje podugačkih (u filmu ne i predugačkih) 178 min na ‘razumnije’ trajanje. Vjerojatno bi i to bio posve dobar komad, no bi li imao smisla?
Mladenović je, dakako, odlučio postupiti drukčije. „Dogvil“ je, doduše, dobrano skratio (na stotinjak minuta), zadržao je važnije pripovjedne linije i motive i, poput Von Triera, koji je i autor scenarija svog „Dogvillea“, ispripovjedao zanimljivu i uzbudljivu priču smještenu u zabačeno američko mjestašce, naselje, u kojem se niotkuda – u bijegu pred gangsterima – nađe lijepa Grace (Tamara Aleksić). Članovi složne zajednice malih ljudi dobrodušno je sklone kod sebe, no malo po malo počinje se pokazivati i drugo lice ‘pitomih svakovića’.
Držeći se Von Trierova majstorskog igranja klišejima koje domišljato iskošuje, Mladenović nadahnuto, ritmički napeto, a sveudilj lakoruko izmjenjuje pripovjedanje s prepričavanjem i objašnjavanjem, glumci, redom sjajni, izvanredno se uvjerljivo prebacuju iz uloge u ulogu – Branislav Trifunović i Milica Majstorović igraju sve stanovnike Dogvila – a svaka epizodica, sve prilično kraćahne, odzvanja, diše, pulsira baš kako treba, na razmeđi stilizirano skicoznog i životno zaokruženog, u skladnom ravnovjesju s ogoljelom scenografijom i suzdržano sugestivnim kostimima koji jedino Grace odijevaju u jarko crveno, poput kakve Crvenkapice, dok su (svi) ostali u jednostavnoj tamnosivo-crnoj odjeći, tek prigodno obojenoj kakvom vrpcom, vestom, kapom…
U jednom pogledu posve razumljivu, u drugom podosta zagonetnu zgodu Mladenović čita i tumači kao metaforu otuđenja, propasti i zlorašća svoje domovine Srbije, što osobito naglašeno potcrtava izvedbama pjesama za koje je sam napisao pankersko prosvjedne društveno angažirane tekstove, a koje uživo izvode glumci i trio VROOM (Adrijana Belović, Jamal Al Kiswani, Marko Grubić) te videoprojekcijama što prikazuju tmurnu, iskrzanu sliku Beograda, kao i ogorčeno oporim tonom cjeline.
Takva konkretizacija, mudro, ipak nije nametnuta kao jedini mogući doživljaj, pa se bogatsvo Von Trierova izvornika u proćućenoj preradi Mladenovića i suradnika može upiti na razne načine, kako kome odgovara, kako je tko senzibiliziran, no u svakom slučaju kao vrijedan, uzbudljiv, vreo kazališni doživljaj koji plijeni pažnju i želi ostaviti traga u gledateljevim mislima, a ne ga samo bezazleno orazbibrižiti.
(Teatar EXIT, scena F22, Zagreb, 13. srpnja 2016.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
