Dalibor Grubačević – čarobnjak (ne samo) filmske glazbe

‘Ono što me ljuti je nedovoljno zastupljena i filmska i klasična glazba u medijima. Obasuti smo kojekakvim smećem sa svih strana i to je sad kao neki “đir”. Ono što vrijedi nije na cijeni. Interesantnije su gluposti ekscesi i slično.’ – Dalibor Grubačević.

Dalibor Grubačević

Kada živiš glazbu i dozvoljaš joj da ona živi tebe u svim pasivno agresivnim oblicima, onda si sretnik. Hvališ trenutak u kojem skužiš da lik s kojim radiš, druguješ, dijeliš podosta sličnih razmišljanja ili ako se razlikuješ onda je to s puno uvažavanja i tolerancije, bude isti onaj lik koji sklada takve moćne partiture koje te kao slušatelja naježe, raznježe i razvale. I ostave te sitnog ispod svog glazbenog “ja”, toliko da se osjećaš podosta zahvalnim tom nekom sklopu trenutka, gradova, poklapanja, interesa, da imaš tu čast surađivati s njim i biti mu suvremenikom, pratiti dok radi to što radi. Bez obzira na jebenu Rvacku kao okruženje. Jer da nije jebena i da nije Rvacka nego fakat ona himnična i Lijepa i Naša i Hrvatska, tada bi faceri poput Dalibora Grubačevića odavna držali Glazbeni program Hrvatske televizije ili bi se za njih borili preplaćivanjem domaći redatelji, samo da im podari malo tog magic toucha…ovako, borba je od-do… No da umjesto impresionizma i esejiziranja Raspelo smo razvukli kroz kratki briefing i privođenje.

Neklasični klasičar Dalibor Grubačević. Lik širokog polja rada, samo krive zemlje i krivog trenutka. Ipak, nije puno prostora za jamranje. Daj dvije tri suvisle o tome kako, zašto, kome, čemu, kad si ti u glazbi i glazba u tebi u pitanju?

Dalibor Grubačević: Ma ovako, uvijek sam kad sam radio glazbu, zamišljao, ili slike pokretne-nepokretne, da bi radio stvar. Normalno da me to odvelo na put filmske glazbe iliti programske glazbe kako bi se zapravo mogla klasificirati. Doduše uvijek volim malo skrenuti s puta i napraviti nešto za sebe nevezano uz film ili sl. Volim glazbu, nije bitno jel’ je za nekog ili zbog nekoga. Radim je radi sebe!

John Williams ili…? Da je do soundtracka kao načina života i izvor pristojne zarade u Hrvatskoj, kako bi se pozicionirao?

Dalibor Grubačević: Pozicionirao! Pff, nikako. Ne možeš u Hrvatskoj živjeti samo od toga. Kod nas nema filmske industrije, mislim da je to svakome jasno. Doduše u zadnje vrijeme imam posla, ali nije to na nekom ekstra velikom nivou. John Williams, eee vidiš, on se rodio na pravom mjestu i u pravo vrijeme i pravo mu bilo!

Upravo ti je objavljen CD i album s glazbom iz nadolazeće kostimografije “Marco Polo”. O čemu se radi. Koji su glazbeni kontinenti otkrivani?

Dalibor Grubačević: CD “U potrazi za Markom Polom” je objavljen za Aquarius Records i to mi je treći album, a drugi po redu za Aquarius. Radi se o glazbi iz serijala Hrvatske Televizije koji će krenuti početkom veljače na televiziji i sigurno da je jedan od bolji dokumentarno-znanstveno-popularnih uradaka u nekoliko godina unazad na tlu Hrvatske. Moram reći da je sve to režirao Miro Branković kojem skidam kapu do poda što je sve u produkciji prošao i gdje je sve bio. U razgovoru s njim, rekao je da mu je u nekoliko navrata čak snimanje došlo i glave, primjerice u Afganistanu. Vrlo opasna rabota je to bila (snimanje u tim predjelima Istoka). A radi se zapravo o osam epizoda po 50 minuta prolaska putevima Marka Pola. Dakle od Venecije preko Irana, Turkmenistana, Kirgistana, Kine, Vijetnama, Šri Lanke, Indije itd. Tako i glazba prati tonski taj put. To je zapravo prvi puta da sam glazbu radio na “dron” soundu. Gotovo svi brojevi su na jednom tonu uz instrumente vezane uz te države. Ima tu svega, od orkestra, duduka, Morin Khuura, Ney flaute, različitih , itd.

Trajući u studiju do tebe imaš prilike čuti od pop harmi preko new agea i glazbe krajolika, preko silnih orkestracija i fabriciranog, ali autohtonog world musica. U mlađim i teen danima Beatlesi su bili mjerilo između palca gore i dolje. A danas? Širok si jebote, a nikako naći praznog mjesta, jel’ od klavira, jel’ od kompa zasad sve fercera…

Dalibor Grubačević: Od glave brate! Od glave. Velika konfuzija izlazi u savršenoj konsonanci!

Glazba nije racio. Emocija je. Moja malenost kao slušatelj se često ježi na tvoj klavir poput one nebeske zapravo podmorske teme “Broj 4” koja je najdivnija piano partitura zadnjih 5678 minuta u povijesti domaće neotkrivene glazbe. Koliko si ti instinktivac, a koliko možeš biti hardworking man od 9 do 5 kao Nick Cave pa se primorati bit kreativnim?

Dalibor Grubačević: Moram ti reći da je ta glazba bila ovako rađena: Sjedi i napravi temu za krajolike! Kad sjednem i napravim… Nekad nešto bolje, nekad nešto lošije, ali uvijek nekako pogodim ugođaj i upakiram proizvod. Dalje>>

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh