Čemu se danas glumci inate u kazalištu Dr. INAT

Rad na novoj predstavi kao dokaz da alternativa u umjetnosti još uvijek postoji.

  • 42
    Shares
Predstava ‘Anno Domini 2016.’ kazališta DR. INAT (Foto: Dejan Štifanić)

Dramsku radionicu pod nazivom „Istarski narodni amaterski teatar“ osnovao je Branko Sušac u Puli 1983. godine, a službeno je registrirana u sezoni 1984./1985. Međutim, danas više nitko ne pamti puno ime i prezime ovoga kazališta, već je ono poznatije po svojem nadimku Dr. INAT, a trenutni se članovi ansambla slažu da ova kratica izvrsno tumači njegovu misiju. Doktor INAT liječi kugu izazvanu napasnim bakterijama realnosti pozivajući nas u svijet umjetnosti i podučavajući da se inatimo dosadnoj svakodnevnici koja nas želi ukalupiti, ubiti kreativnost, kritičko razmišljanje i sve što nas čini živima i značajnima. Ponekad se, osim vanjskim faktorima ograničenja, treba inatiti i sebi jer si i sami postavljamo bedeme, ne dozvoljavajući da otkrijemo sve svoje sposobnosti i talente. Možda je stoga paradoksalno da je INAT svojim članovima uvijek omogućavao distanciranje od monotonije stvarnosti zadirući u njezine najdublje slojeve i često tematizirajući upravo problem raznih vrsta mentalnih zidova oko nas i u nama. Način na koji to čini inspiriran je Artaudovim manifestima kazališta okrutnosti, a podrazumijeva nekoliko aspekata. Ljudski je život okrutan jer je lišen prave biti s obzirom da se na sve u svemiru može gledati isključivo nihilistički. Nadalje, okrutnost se očituje i u glumačkim izvedbama koje su strogo disciplinirane, a takvo je i scensko izlaganje jer gledateljima direktno nudimo koncept, dok ih je pritom cilj šokirati i potaknuti na razmišljanje. Jezik je u tom slučaju samo smetnja jer se njime ne može izraziti univerzalnost i punoća ljubavi ili pobune. S druge strane, tijelo je instrument koji pruža puno bolje mogućnosti iskaza emocije ili ideje pa ga valja istrenirati da bi ono bilo spremno za stvaranje i prenošenje poruka.

Sve te postavke prihvatio je i INAT redajući uspjehe sa svojim ostvarenjima kao što su „Krabulja crvene smrti“ (1986./1987.), „Proba orkestra“ (1993./1994.), „I cvrčci su utihnuli“ (2001./2002.), „Krugovi“ (2004./2005.) i „Amanet“ (2016.) čiji je redatelj sam osnivač kazališta. Mnoge su predstave gostovale i u dalekom egzotičnom inozemstvu, od Južne Koreje do Kolumbije. Međutim, u tekstu će nas odsad manje zanimati bogata povijest spomenute družine, a umjesto toga naglasak će biti na aktualnim zbivanjima. Naime, pitamo se kako ovo alternativno kazalište diše u vremenu kad na našim prostorima sve više nestaju glasovi koji ne plivaju u smjeru dominantnih kulturnih strujanja, kad umjetnost biva potrošna roba ili komercijalna atrakcija za turiste u ljetnom periodu. Tada se u Istri servira privid da koncerata ima napretek, filmske se projekcije održavaju u romantičnim ambijentima pod zvijezdama, a platna su velika do nebesa, predstave se igraju na prepunim trgovima pod šarenim reflektorima, ali sve je to iluzija koja se raspline već oko sredine rujna. Umjetnost ne bi smjela spavati zimski san, a u INAT-u, srećom, nema mirovanja u hladnim i kišnim danima – štoviše, upravo se tada radi najintenzivnije. Nadalje, kazalište nije odustalo od Artauda i njegovih manifesta te bez obzira na Kaufland , Lidl, Bauhaus i slična nova svetišta, ustrajno gaji svoju vjeru, ne želeći ni pod koju cijenu napraviti nešto u stilu „Ljepotice i zvijeri“ za učenike od 1. do 4. razreda koji će radosno platiti 10 kn kako toga dana ne bi bili na školskom satu nego u kazalištu gdje će možda gledati ono što moraju ili potajice prosurfati internetom.

Predstava ‘Amanet’ kazališta DR. INAT (Foto: Dr. Inat)

Možemo reći da načelno u poetici INAT-a nema novopečenih kompromisa ni bilo kakvih loših novosti, već se kapitalizam i sve njegove blagodati odražavaju tek na mogućnosti redovitog i odgovornog angažmana amatera u procesu rada, da je Bolonjski proces studentima uskratio slobodu raspolaganja vremenom pa je ubacivanje ozbiljnijih hobija u raspored pretrpan kolokvijima i seminarima vrlo zahtjevan zadatak. Nije puno lakše ni ljudima koji rade na određeno vrijeme i započnu pripremati predstavu pa nekoliko tjedana prije premijere izgube posao i, ako su sretnici, pronađu novi gdje su prisiljeni guliti noćne smjene čiji se početak podudara s terminom probe, a šef baš i nema razumijevanja za „djetinjarije“ i „glupiranje“ u nekakvoj kazališnoj igri u kojoj nijedan glumac normalno ne govori nego eventualno kokodače ili mijauče.

No bez obzira na to marljivo se radi na predstavi pod nazivom „Organizirana smušenost“ koja bi 21. lipnja trebala biti prezentirana javnosti. Ona je isprva bila inspirirana poljskim animiranim filmom „Tango“ (Zbigniew Rybczyński, 1981) u kojem najprije vidimo sobu što se postupno puni sve većim brojem ljudi koji simultano i repetitivno izvršavaju jednostavne svakodnevne radnje, ali bez međusobnoga kontakta. Njihovo kretanje ima točno određen ritam, a znamo koliko je on inače važan, samo što o tome nismo razmišljali toliko u kontekstu predstava ili filmova, već mnogo više u domeni umjetnosti zvuka. Ustanovljeno je, primjerice, da spora glazba umiruje otkucaje srca i ritam disanja te snižava krvni tlak. Postavlja se pitanje mogu li i u teatru matematički obrasci imati na gledatelje djelovanje kojega nisu isprva svjesni, no čak i ako zanemarimo tu mogućnost, promjene ritma definitivno utječu na rast i razrješenje dramske napetosti, a također donose svojevrsnu poruku.

Predstava ‘Anno Domini 2016.’ kazališta DR. INAT (Foto: Dejan Štifanić)

Osim samoga tempa kretanja u predstavi, kao i u filmu, na opći dojam ritma utječe i ponavljanje radnji, međutim u svim ostalim segmentima nema mnogo dodirnih točaka, tako da je INAT-ovo ostvarenje preraslo u djelo koje je po svojim idejama i motivima originalno. Naime, sve su radnje ovdje samo u natruhama obične i očekivane, a u puno većoj mjeri bizarne, zahvaljujući glumačkom pristupu zadatku ili načinu upotrebe rekvizita. Možemo li predočiti ruku ogromne lutke u funkciji telefona? Reći ćemo da nas pomisao na tu sliku pred očima iznenađuje i zabavlja, na način na koji bismo mi kao pripadnici zapadne civilizacije promatrali plemenski ritual uvođenja novogvinejskog mladića u svijet odraslih, obred popraćen bolnim tetoviranjem. Poigravanjem svakodnevnim situacijama pretvarajući ih u začudne potiče se ljude na unutarnju diskusiju o svim radnjama u njihovu klasičnom obliku na koji smo navikli i tek tad nam se one čine blesavima i besmislenima – bez problema možemo zamisliti hijerarhiju odnosa u kojoj moderni zapadnjak nije dominantan lik jer bi nadčovjek gledao na nas kao na figurice iz barbikine kuće. Istovremeno bi sve što činimo smatrao neobičnim i jalovim, a posebno bi mu išlo na živce što svoje radnje vječno ponavljamo kao dosadni automati. Svake večeri liježemo u krevet i kad na to pomislimo, razumljivo je da djeca ne žele slagati posteljinu koja će ionako uvijek iznova biti razbacana nakon buđenja. Naši dnevni i životni ritmovi podrazumijevaju red i pravilnost. Nije se još dogodilo da je neki slučajni pojedinac spontano poživio oko 250 godina ili ga san nije pozvao pod svoje okrilje sve do starosti. No možemo pretpostaviti i da u prirodu unosimo više reda nego što je u njoj doista prisutno jer je naš mozak programiran na način da sve racionalizira iz potrebe za sigurnošću i snalaženjem.

Gledajući ovu predstavu koja već tri mjeseca gradi identitet, imat ćete priliku suočiti se s kaosom na pozornici ili pak u njemu pronaći pokretnu tvorničku traku i, nadasve, ritam. Jesmo li u toj kolotečini međusobno izolirani? Možemo li se usporediti sa strojevima koji se kvare? Ontološki materijalizam, tj. stav da nismo mnogo više od automata uvijek je smatran pesimističnim, ali INAT se rado inati holivudskim bajkovitim scenarijima i sretnim završecima. Stoga, kao uvijek, možemo očekivati istinu umjesto prijetvorne ljepote te pristati na – okrutnost.

  • 42
    Shares

Zadnje od Tema

Idi na Vrh