Buddy Guy ‘The Blues Is Alive And Well’ – blues prorok i njegovi apostoli Richards, Jagger i Beck

Prošao je sve, bio na dnu društvene kace i uspeo se na vrh. Na pragu svog 82. rođendana u blues ispovjedi pred Svevišnjim o tome progovara i upućuje mu molitvu za još ‘par dobrih godina’…

  • 24
    Shares
Buddy Guy ‘The Blues Is Alive And Well’

Udara tako u samu srž Buddy Guy na samom početku novog albuma „The Blues Is Alive And Well“ s pjesmom „A Few Good Years“, ta legenda čikaškog elektrificiranog bluesa, čovjek koji je bio uzor mnogima koji su se uhvatili električne gitare, od američkih ikona Jimija Hendrixa i Stevea Raya Vaughana do plejade britanskih glazbenika koji su 1960ih pronosili vatru rhythm & bluesa i dakako rocka. Koliko je velik i značajan dokazuje i činjenica da su Keith Richards i Mick Jagger pred njega došli zbunjeno i skrušeno kao pred najvećeg gurua i učitelja u trenutku kad ih je Buddy pozvao u goste na album „The Blues Is Alive And Well“. I što je najvažnije, jesu. Da nije bilo inspirativnog zvuka Buddyja Guya, tko zna da li bi bilo i Stonesa.

A stari blueser je još uvijek toliko vragolast u svojoj nutrini da mu možemo biti i zahvalni što je u jednom trenutku u pet i kusur minuta podario slušateljima, već sad legendarno, gitarsko druženje sa svojim ‘učenicima’. Riječ je o pjesmi „Cognac“ u kojoj se pored njegovih, isprepliću i sola Jeffa Becka i Keitha Richardsa. „Cognac“ je nepatvoreni biser blueserskog pradavnog ‘cutting heads’ običaja. Nije cutting heads samo puko virtuozno nadigravanje gitarista. Pravi cutting heads nosi cijelu filozofiju bluesa i životno iskustvo aktera komprimirano u emociju koju njegovi prsti prenose na žice.

To je uvijek prvo komunikacija, a tek potom zavodičko paunovsko širenje perja. U spomeutnoj pjesmi Guy se simpatično bavi usporedbama cognaca i whiskeya, dok u zvučnom dijelu to oživljuju Richards i Beck kao da je svaki od njih po jedna čaša u rukama kušača. Guy je istovremeno i sudac u cutting heads igri, ali i njen akter; profestor koji također učestvuje, bodri svoje pulene, ali im i ‘udara packe’. Time kao da je blues još jednom učinio vječnim dokazujući kako nema dobnih granica za igru učenika i učitelja i kako uvijek postoji netko tko može održati lekciju o bluesu i najopakijim igračima koji već desetljećima pune stadione. Vuče tako Guy one, već drevne, definicije o nevidljivoj razmeđi između bluesa i popularne glazbe, o velikodušnosti bluesa da ga se iskoristi u popularne svrhe, ali i stoičkom kodeksu o tome kako to treba učiniti.

I nije to jedini moment po kojem je ovaj album velik. Naime, iako je „The Blues Is Alive And Well“ prudukcijski bogato urešen s pikantnim i moćnim premazima instrumentarija, iz njega na svakom koraku izbija vanvremenska blues filozofija. Ukratko, produciran je šminkerski, ali duboko zakopan u korijene, dakako čikaškog zvuka gdje je blues početkom XX stoljeća oživio u jednoj sasvim novoj formi, daleko od ‘mulja’ Delte, ali u novom ‘paklu’ nemilosrdnog progresa betona, čelika i motorizacije, što je kad se stvari sagledaju bolje unatrag, ujedno bio i prvi pravi intimistički soundtrack industrijske revolucije koja je potpuno promijenila čovjeka i njegove navike.

„The Blues Is Alive And Well“ nije prenemaganje ‘blues plemstva’, to je album od ljudi za ljude. Album borbe, gubitka, poroka, gušta i tuge, ali ne album za bacanje u očaj, već za prihvaćanje radosti života kao takvog, što god on donio. Gotovo je nadnaravni kontrastni spoj mudrosti koju izlazi iz čudno prezerviranin mladenačkih glasnica 81-godišnjeg Buddyja Guya. Kao da je nemoguće dokučiti magično mjesto otkud to dolazi. Koliko je profesorski superioran spram Becka i Richardsa kad je u pitanju gitara, toliko je i vokalno spram Micka Jaggera i Jamesa Baya koji mu gostuju u „You Did The Crime“ tj. „Blue No More“. Pravi ‘kung fu master’ bluesa, a s druge strane opet prijazan, ponizan i nenametljiv.

I opet, koliko je „The Blues Is Alive And Well“ slavljene bluesa i života, toliko je protkan i temama o neminovnom. Nije uvodna „A Few Good Years“ jedina. Buddy Guy svako malo štrecne s temom o smrti („When My Days Come“, Somebody Up There“, „End Of The Line“), no kao da i te retke ispisuje neopterećen, sretan s ishodom i proživljenim, i to dok slavi blues okružen svojim apostolima koji su odavno postali legende pronoseći tu glazbu koju su upisali u povijest i utkali u ritam modernog nam svijeta.

Blues je uistinu živ i dobro. On je tu i kad ga ovlaš uhom i ne primjećujete. Buddy Guy je samo jedan od rijetkih preostalih proroka s početka našeg vremena koji je u stanju i u svojoj poodmakloj dobi ispričati tu priču.

Ocjena: 9/10

(Silvertone / RCA / Sony / Menart, 2018.)

  • 24
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh