Brujači – turbulentna povijest brujanja

Brujači i Trobecove krušne peći, bendovi koji već desetljećima ispisuju neke od najuzbudljivijih stranica eksperimentalnijeg ogranka zagrebačkog rocka, u četvrtak će podijeliti pozornicu Vintage Industrial Bara. Ovi prvi krajem prošle godine objavili su i povratnički studijski album ‘Ladanje’ koji smo na našem portalu ocijenili desetkom. Ukratko, više nego dovoljno razloga za razgovor s Mariom Barišinom – Barom, Franjom Glušcem i Viktorom Krasnićem…

  • 46
    Shares
Brujači (Foto: Bandcamp/Brujači)

S obzirom da je ovo vaš prvi intervju za Ravno do dna, za početak ćemo se nakratko vratiti u prošlost. Kako su Brujači uopće krenuli, ako se ne varam bend ste osnovali ti i pokojni Buš?

Mario Barišin Bara: Da, Buš i ja smo počeli nešto svirati zajedno, ja na basu i on na bubnjevima. Tada to još nisu bili Brujači, računali smo da će doći neki gitarist pa ćemo napraviti bend. Međutim, pojavio se Nino (Prišuta, op.a.), basist Sexe koja tada više nije postojala i tako su nastali Brujači. Razmišljali smo: nemamo gitaru pa ćemo probati s dva basa, s tim da je Buš, kada nije bubnjao, svirao i usnjak.

Devedesetih ste snimili nekoliko zapaženih pjesama, objavili i album “Špricaj”, nakon čega vas nije bilo nekih desetak godina. Što se događalo u međuvremenu, bend se raspao?

Bara: Na neki način. Nino je otišao, kao i Buš kojeg je još ranije zamijenio Faca (Dragan Brkljačić), nakon čega smo opet tražili gitarista i našli Nikolu. S njim smo negdje pet godina svirali u podrumu i napravili 15-20 pjesama, ali to nije zaživjelo kao bend. U jednom trenutku se pojavljuje Franjo, prvo na samo jednoj pjesmi koju smo radili još u toj neostvarenoj verziji benda. Poslije toga se Brujači rasformiravaju, a Franjo i ja krećemo ispočetka. Tada nije ni bila ideja da se to što radimo zove Brujači, nego nešto novo, ali svirajući neke od starih stvari Brujača u našim aranžmanima ipak smo odlučili ostaviti ime.

Na tom izdanju pjevao je i Bega, hoće li i on odraditi dvostruku šihtu u Vintageu i gostovati na nekim pjesmama?

Bara: Neće. Bega je i izvorno došao kao gost, jedno godinu dana je bio s nama i to je bilo odlično. On bi skakao i mahnitao po stageu, a mi smo svirali i nismo morali razmišljati o pjevanju. Onda mu je dojadilo, više nije imao volje. Prvo je otišao on, potom i Nino i tu se bend počinje raspadati. Sve se ponovno pokrenulo 2004. ili 2005. kada smo se Franjo i ja upoznali.

Franjo Glušac: Dobio sam poziv od Svena Pavlovića koji mi je rekao da će mi se javiti Bara, jedan fini stariji gospodin (smijeh). Inače, u Svenovom Sunday studiju u Svetoj Nedjelji smo snimali i “Ladanje”. Napravili smo par proba i počeli raditi stvari. Jedno vrijeme nismo ni svirali zajedno jer smo se bavili nečim drugim. Ponovno smo krenuli nešto čačkati i tražiti bubnjara, a onda je uletio Viktor i sjeo nam na prvu. Na dvije-tri probe smo složili materijal.

Bara: Mislim da ih je bilo barem četiri jer si ti radio popodne pa smo morali vježbati u devet ujutro (smijeh). Zapravo smo imali dogovoren koncert, zato smo bili toliko brzi.

Viktor Krasnić: Mene je, pak, zvao Kornel (Šaper), Šumski su u tom momentu već prestali s radom, zaključili smo da nam je potrebna kreativna pauza. Nešto sitno sam sviruckao po gradu kada me Kornel pitao: “znaš li onaj bend Brujači? Trebaju bubnjara, nađi se s njima pa vidi”.

Franjo: Taj koncert je bio u Bugarskoj, u Sofiji, na Alarma Punk Jazz festivalu i Viktor je tada dokazao da je najsposobniji bubnjar na svijetu jer mu je već na prvoj pjesmi otkazala bas pedala pa je cijeli nastup svirao na floor tomu.

Bara: A prenosilo se i na radiju. Kada smo to odsvirali, Franz je rekao: sada možemo sve!

Od 2010. do 2012. izdali ste četiri singla s različitim vokalima (Gobac, Rundek, Ivanka Mazurkijević i Goran Navojec), zašto se te pjesme nisu našle i na albumu?

Bara: Činilo nam se da su te pjesme, izdane kao singlovi s gostima, imale neku svoju formu. Dosta su i različite. Album je druga priča, to smo nas trojica.

Viktor: Htjeli smo čim više prenijeti kako zvučimo uživo, da tako ostane zapisano i na albumu.

Franjo: Album je i snimljen uživo, nije bilo nadosnimavanja. Snimanje je trajalo dva dana, a miks negdje godinu.

Bara: Snimanje instrumenata, vokale smo radili dva-tri tjedna. Njih smo radili kod Mihaela Belea, a svirački dio kod Svena koji je i kumovao ovoj postavi. Dok smo miksali, neko vrijeme baš i nismo znali kojim putem krenuti.

Franjo: Mihael radi po principu da stvori vlastitu viziju benda, kako bi to trebalo zvučati, i onda sve instrumente pokušava uklopiti u tu viziju. Probao je par puta, ali nije valjalo. Imali smo koncert na Europskom trgu na kojem je bio Ivica Košavić i rekao Mihaelu: izmiksaj to kao “Goat” od Jesus Lizarda. Na kraju nije ispalo kao “Goat”, ali mu je dao ideju da razmišlja na taj način.

Bara: Da bude čvrsto, žestoko, jako, da “šusa”. Mihael je basist, ali potpuno drugačije svira, čuje i miksa bas. Našao je jedan zvuk koji ja inače ne bih stavio ili pronašao, a ispalo je odlično! Tada sam shvatio da i bend i ploča dobivaju konturu jednog novog zvuka. Mislim da je jako zaslužan i Franjo koji je s njim ispijao kave i tražio taj sound, da sve to skupa bude malo žešće. Singlovi su produkcijski drugačije rađeni, svaki je imao neki svoj ugođaj, ali je produkcija ipak bila malo klasičnija.

Spotove za te singlove radio je poznati ilustrator, dizajner i fotograf Danilo Dučak, kako je došlo do suradnje s njim?

Bara: Poznajem ga jako dugo, još prije nego je otišao u Ameriku iz koje se u međuvremenu i vratio. Sreli smo se i kroz neku priču došli na ideju da nam napravi spotove. Družili smo se intenzivno i zabavljalo nas je da svaki spot bude potpuno drugačiji.

Franjo: Uvijek ima svoju sliku pjesme. Kada smo radili spot za “Obješenjaka”, njegova je ideja bila prenijeti tekst u neku formu crtića. Ili u “Doručku na travi”; on je zamislio da Bara i Ivanka budu na jezeru.

Bara: I to u šest ujutro jer mu je trebalo određeno osvjetljenje.

Viktor: “Valcer” smo, pak, snimali nakon koncerta u KSET-u s kojeg smo se vratili doma oko dva u noći, a već u zoru smo bili na vrhu zgrade na ne znam koliko stupnjeva ispod nule (smijeh).

Koliko je Brujačima općenito važan vizualni dio cijele priče?

Bara: Spot malo podcrta pjesmu i može joj dati nešto novo, bolje je dočarati. Radili bismo ih i više, ali nije baš financijski isplativo.

Svi bendovi u kojima svirate izdali su ili se spremaju izdati albume na ploči, otkud tolika ljubav prema vinilu?

Franjo: Ljubav prema vinilima je jedna vrsta fetišizma, uživanje u fizičkom, materijalnom predmetu koji za tebe ima neko značenje. Vinil zahtjeva dosta prostora i brige, samim time se i drugačije odnosiš prema njima. Iz tog se odnosa onda razvija i odnos prema muzičkim artefaktima, ploču nećeš zaboraviti kao što ćeš izbrisati “file” kada nemaš mjesta na hard disku.

Viktor: Ja sam odrastao na vinilima i moji prvi kontakti s glazbom su vezani uz njih. Kada sam se počeo baviti glazbom, već su polagano nestajali. Sada su se ponovno aktualizirali i jako mi je drago da i jednom i u drugom bendu radim s ljudima koji smatraju to nečim važnim. Tako se dogodilo da u četrdeset i nekoj godini života prvi puta imam dva vinila (smijeh).

Koliko se sviranje u spomenutim bendovima odražava na same Brujače? Ponajprije u Cul de Sacu koji je baziran na improvizaciji, ima li i na “Ladanju” stvari koje su nastale iz “jamminga”?

Franjo: Pjesme Brujača nastaju iz prilično jasnih skica i struktura. Nacrti i teme budu gotovi, nakon čega ih zajedno razrađujemo.

Za kraj, koji su planovi za dalje?

Bara: Poslije Vintagea imamo koncert u Puli, pa u Labinu, najesen smo u Koprivnici… Krećemo svirati i promovirati album.

Franjo: Nedavno smo objavili i spot za “Gusarsku” koji je radio Viktor, naš prvi “do it yourself-handmade” spot!

  • 46
    Shares

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh