Božo Vrećo na pulskom Kaštelu – skladbe u intimističkom ruhu

Dana 13. srpnja bosanskohercegovački pjevač Božo Vrećo nastupio je na pulskom Kaštelu, u oazi zelenila i staroga kamena, u jezgri svjedočanstava o nekom minulom vremenu. Njegova monumentalna prisutnost upravo je bila primjerena tom povijesno značajnom ambijentu.

  • 83
    Shares
Božo Vrećo na pulskom Kaštelu

Prije samo tri mjeseca nad mojom su glavom lebdjeli upitnici sumnje jer je na kojekakvim mrežnim stranicama već bio dostupan kalendar ljetnih događanja na području Pule, no nedostajalo je nešto jako bitno – bilo kakva naznaka o održavanju Božina koncerta, premda ga je on najavio na svom Facebooku bez napomene da je to tek „možda“ ili “vjerojatno“. Međutim, strpjela sam se i uskoro vidjela da je informacija naknadno ubačena na popis, a u gradu su diskretno osvanuli i mali plakati, prilično nenametljivi u odnosu na one koji su reklamirali Lado u Areni. Intuicija mi reče, na temelju takvoga pristupa najavi, da pjevač možda želi malo mirniji, ležerniji i nježniji koncert koji neće tek tako pohoditi znatiželjnici, već samo oni koji se istinski dive njegovu opusu pa im nisu potrebni glasni nagovori ni glomazne provokativne fotografije i ogromna šarena slova koja bodu u oči i nasilno prizivaju ljude da dođu i tamo gdje samoinicijativno ne bi otišli.

Doista, već prve minute koncerta sugerirale su da intuicija nije bila pogrešna jer je cjelokupna atmosfera bila na pozitivan način komorna i decentna, bez prenapadnih svjetlosnih efekata i pozadinskoga ekrana te općenito raskošne scenografije. Publika je zauzela svoja mjesta na stolicama, a predviđeno sjedenje umjesto divljačkoga plesa i skakanja također je nosilo svoju poruku – postoji glazba koju treba doživjeti iznutra, ona koja nas potiče na dijalog sa samim sobom, oplemenjuje duh u trenutku svoga izvođenja, a ponekad dovodi i do katarze, poput antičkih tragedija. Intimističkom doživljaju doprinijela je i činjenica da su Božin vokal popratila samo dva glazbenika – Đelo Jusić jr. na klavijaturama i Hrvoje Rupčić koji je prvenstveno svirao bongose i činele. S druge strane, na novome albumu „Melek“ susreli smo se sa širokom lepezom egzotičnih instrumenata – od kavala do uda. Međutim, ako smo ovoga puta tragali za nečim nesvakodnevnim, i ta nam je želja bila ostvarena jer smo imali priliku čuti i zvuk iranskoga defa, no samo sporadično. Ipak su bazična glazbala u kombinaciji s glasom proizvela specifičan koncept koji je podrazumijevao fokusiranje na esenciju svake pjesme, tj. kretanje melodijske linije, promjene tempa, vokalnu tehniku, značenje teksta te iskrenost i intenzitet emocije koju prenosi. Doduše, Božo je u jednom trenutku spomenuo da je u planu bio i dolazak harmonikaša, ali je zbog zdravstvenih problema, nažalost, spriječen. Bez obzira na to, vjerujem da bi i u toj varijanti koncept ostavio sličan dojam.

Također, odvažna odluka da se pjesme izvedu u sasvim drugačijim aranžmanima u odnosu na studijske dokazuje još jedanput da Božo uživa u eksperimentiranju sa žanrovima, instrumentima, a posljedično i samim konačnim rezultatima svega toga jer različite varijante istoga djela ponekad donose i raznorodne emotivne nijanse.

Božo Vrećo na pulskom Kaštelu

No slatki dodatak ovim skladbama u novom intimističkom ruhu bio je i pjevačev direktni kontakt s publikom. Svako toliko izražavao je svoju ljubav i zahvalnost na dobrom prijemu, te nas podsjetio da je po struci arheolog pa je i gledajući na Pulu iz te perspektive naprosto oduševljen, što nije iznenađenje. Pula je pravi grad za arheologe i povjesničare jer je tu doista puno materijala za proučavanje i divljenje – od Slavoluka Sergijevaca do iskopina pored Gradske knjižnice i čitaonice. Međutim, vratimo se Boži i njegovoj koncertnoj misiji; dakle razgovor s ljudima svakako je upotpunio dojam da se on svojim pjesmama obraća našoj najdubljoj nutrini, da priziva osjećaje s kojima smo svi u nekim životnim trenucima imali iskustva. Naravno, to ne implicira da je publika konstantno bila zamišljena i paralizirana začaranošću utiscima, već je ta ista magija poticala obožavatelje da povremeno spontano zaplješću ili zapjevaju dobro poznate stihove.
Ta se magija stvarala postupno, gradirala je krenuvši od a cappellla minimalizma, vokala ogoljenoga od drugih zvukova, nepodcrtanog bilo kakvim vanjskim linijama sigurnosti jer je njegova snaga sama po sebi toliko velika da i ne treba potporu koja bi ga držala čvrsto na nogama. Upravo na takav način izvedena je uvodna pjesma „Dragi“, s čijim se tekstom mogu poistovjetiti svi koji vjeruju da u životu postoji samo jedna romantična, nenadomjestiva ljubav, što može u slučaju svoga konca izazvati jedino nostalgiju. Skladba u studijskoj verziji, za razliku od ove, ima instrumentalnu pratnju, dok je s druge strane obrnuta situacija s „Lejlijom“ koja je na albumu izvedena a cappella, a na pulskoj pozornici obogaćena dominacijom klavijatura.

Klavijature su odigrale značajnu ulogu i u pjesmi „Selim“, uz diskretan zvuk činela i defa. U originalu je vokal popraćen harmonikom Merime Ključo, a znamo da je taj instrument u određenoj fazi razvoja sevdaha bio jedini koji se podrazumijevao u pozadini, dok je i kasnije, kad su se postupno toj priči pridružila i ostala glazbala, ostao centralni element. U koncertnoj varijanti pjesma je, bez obzira na razliku u instrumentalnoj pratnji u odnosu na original, zvučala jednako tužno, sjetno i bolno jer jedino tako ona i može funkcionirati budući da govori o dugom i uzaludnom čekanju na povratak voljene osobe. U tolikoj mjeri tugu je donijela i „Elma“ kod koje gotovo u svim verzijama uživo, a ne samo ovoj, primjećujemo blagi pomak u identitetu skladbe u odnosu na studijsku snimku. Zašto govoriti o blagom pomaku u identitetu? Prvenstveno zato što snimka zbog svoje naglašene ritmičnosti zvuči ekstatično, kao da u jednom trenutku dolazi do duhovnoga prosvjetljenja tijekom molitve Alahu sa željom da se Elmi otkrije dženet. Na koncertima obično ritam malo manje dolazi do izražaja, a umjesto njega u prvom planu „plaču“ violine ili u pulskom slučaju klavijature. Tim se odabirom stavlja novi naglasak – sada su u središtu pozornosti žalost i patnja jer je lijepa Elma umrla od verema i prvo što joj se može pružiti je spokoj. Još nismo stigli do tog stupnja da nas svjetlost vodi do više dimenzije. Komunikacija sa stvoriteljem tek dolazi na red.

No Božo je veoma pazio i na to da koncert ne bude jednoličan, tako da nas melankolično raspoloženje u koje smo utonuli slušajući „Selima“ ili „Elmu“ nije pokosilo i slomilo jer je tu bila i „Pašana“. Premda tekst govori o djevojci koja se otrovala u hamamu zbog zabranjene ljubavi, skladba u cijelosti nije mračna, već razigrana i strastvena. Izvodeći je na pozornici, Božo ju je začinio plesom, a dakako, to nije bila jedina pjesma u kojoj je pokazao da pokreti uz obraćanje obožavateljima doprinose scenskom nastupu, pogotovo kad isijavaju iskrenošću i spontanošću, koliko god bili graciozni. Božo je, krećući se u jednostavnoj crnoj haljini, istovremeno uspio biti privlačan muškarac i elegantna žena, a pjevajući iz perspektive obaju rodova bio je jednako uvjerljiv, što znači da bi prisilno zatomljivanje bilo kojeg od tih glasova u sebi bio neprirodan potez.

Na koncu, reći ćemo još da su na koncertu dominirale autorske skladbe, ali je bilo i ponešto klasičnih, dobro znanih etabliranih sevdalinki, primjerice „Voljelo se dvoje mladih“. U tom slučaju imali smo priliku prisjetiti se da smo Božu najprije upoznali kao vrsnog interpretatora koji nas je oduševio bojom i rasponom glasa, osjećajem za dinamiku, preciznim intoniranjem i melizmima. Već smo tada bili uvjereni da je njegov intelektualno-emotivni pristup sevdahu vrijedna pojava na našim prostorima, ali nismo bili svjesni da je to tek uvod u neku puno dužu priču. Svaki je album sve bolji dio te priče, a tko zna hoće li to možda jednoga dana biti i roman za dugo, doista dugo pamćenje.

  • 83
    Shares

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh