Bob Dylan ‘More Blood, More Tracks: The Bootleg Series, Vol. 14’ – vadičep u srce

‘More Blood, More Tracks’ još jednom pokazuje um genija na djelu i veličanstven raspon emocija kojim je Bob u stanju promijeniti smisao stihova kada oboji izvedbu apliciranjem pojedinog osjećaja na određeno mjesto.

  • 24
    Shares
Bob Dylan “More Blood, More Tracks”

Album “Blood on the Tracks” naširoko se i s pravom smatra najboljim albumom Boba Dylana sedamdesetih i jednim od njegovih najvećih i najiskrenijih ostvarenja uopće, pa se tako posljednje izdanje (već četrnaesto!) njegovog niza “The Bootleg Series” nazvano “More Blood, More Tracks”, a koje okuplja sve preživjele snimke sa snimanja tog remek-djela, očekivalo s posebnim veseljem.

Priča o pozadini nastanka ovog ultimativnog albuma o prekidu prilično je poznata u povijesti popularne kulture. Dylanov se brak sa Sarom Lowndes koji je dotad trajao devet godina počeo raspadati, a Bob je u ove snimke unio cijelu paletu osjećaja koji prate propast veze, od sentimentalnih sjećanja do rezignacije i indignacije, napisavši svoj najjači set pjesama još od sredine šezdesetih. Snimanje albuma započeto je u New Yorku s pratećim sastavom Deliverence, a kako pomno okupljene snimke na šest diskova deluxe izdanja “More Blood, More Tracks” zorno prikazuju, Dylan nije bio pretjerano oduševljen s glazbenicima i odlučivao se za varijante koje je snimio sam ili samo u pratnji basista kao konačne verzije.

Album je tako dovršen i prvi primjerci poslani su novinarima, no Dylan još uvijek nije bio zadovoljan, pa se odlučio u posljednji tren u Minnesoti snimiti gotovo polovicu materijala s bendom koji je okupio tamo. Odluka se pokazala ispravnom i pjesme poput uvodnog favorita “Tangled Up in Blue” i bijesom i razočaranjem natopljene “Idiot Wind” doživjele su svoje konačne i najbolje verzije.

“More Blood, More Tracks” donosi sve moguće snimke nastale u fazi snimanja u New Yorku, svaki pogrešan početak, probu i cjelokupni pokušaj iz svih mogućih kutova iz kojih bi Dylan pokušao prići izvedbi i još jednom pokazuje um genija na djelu i veličanstven raspon emocija kojim je Bob u stanju promijeniti smisao stihova kada oboji izvedbu apliciranjem pojedinog osjećaja na određeno mjesto. Nažalost, osim finalnih verzija, sa snimanja u Minneapolisu nije preživjelo ništa, ali i ovako kompletni set sadži mnogo ponavljanja, budući da je riječ o svega deset pjesama koje su završile na albumu i neuvrštenom remek-djelu “Up To Me”, koje djeluje poput mosta između “Tangled Up in Blue” i “Idiot Wind”. Tek se u jednom pokušaju javlja i Dylanova stara pjesma “Spanish Is The Loving Time”, a “Meet Me in the Morning” je iskušavana i u varijanti s različitim tekstom kao “Call Letter Blues”.

Osim opsežnog deluxe izdanja, “More Blood, More Tracks” dolazi i u skraćenom obliku na jednom disku s alternativnim verzijama svake od pjesama, a koji uključuje “Up to Me” umjesto “Buckets of Rain” koja je služila kao završna pjesma na konačnom albumu, te s jednom od verzija “Call Letter Blues” umjesto “Meet Me in the Morning”. Ako potpuna verzija otkriva previše toga, inačica na jednom disku svakako otkriva premalo, pa preporuka ostaje na raskošnom izdanju obogaćenom i popratnom knjigom za sve koji si ga mogu financijski priuštiti.

Osim tone izvedbi koje još nismo imali priliku čuti, četrnaesto izanje The Bootleg Series donosi i remasterirane master takeove u kojima je ispravljena produkcijska pogreška izazvana minimalnim ubrzanjem pjesama i dodavanjem efekta na vokale. Druge stvari nije bilo moguće ispraviti, poput primjerice Dylanove odluke da promjeni predivan stih koji čujemo u ranijim verzijama “If You See Her, Say Hello” a koji glasi “If you’re making love to her, kiss her for the kid/ Who always had respected her for doing what she did” u “If you get close to her kiss her once for me…”

Ono što brojne njujorške verzije otkrivaju jest to da su ove ionako iskrene i bolne pjesme u svom asketskom obliku često zvučale još nabijenije emocijama nego na ionako jednom od najosjećajnijih Dylanovih albuma. Kada slušamo neke od ranijih verzija “You’re a Big Girl Now” gdje u završnoj strofi pjeva o boli koja počinje i staje, “like a corksrew to my heart”, doista osjećamo taj vadičep u srcu. Ljubavna bol uvijek je bila jedan od glavnih pokretača u poeziji i glazbi, ali rijetko tko ju je tako maestralno uobličio u ploču kao ovaj nobelovac na “Blood on the Tracks”.

Ocjena: 10/10

(Columbia/Legacy, 2018.)

  • 24
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh