Billie Joan: Imamo premalo dišpeta, zamro je, nešto mu se desilo

Splitska kantautorica Ivana Pezo, daleko poznatija iza umjetničkog imena Billie Joan ‘ukrstit’ će gitare s Ninom Romić u zagrebačkom Vintage Industrial Bar na Valentinovo. Billie Joan je vlasnica zapaženog debi albuma ‘Barren Land’ o kojem je također bilo riječi u intervju, kao što se prisjetila i svojih početaka i neobičnih načina prezentiranja autorske glazbe.

  • 45
    Shares
Billie Joan (Foto: Ana Kujudžić)

Za početak, kakva se to koncertna priča priprema u Vintage Industrialu idući tjedan?

Billie Joan: Pa, pripremamo malo drugačiji pristup live nastupima, naime, Nina i ja izvodimo pjesme zajedno na pozornici, izmjenjujemo se, prvo ja jednu pjesmu pa Nina… i tako redom. Izvodimo i jednu obradu Johnnya Casha zajedno, uz posebnu gošću na violini. Bit će to akustični session udvoje, uz tihu, intimnu atmosferu, baš kakva i priliči Valentinovu. Dođite i uvjerite se, a kako je kriza opet počela, upad je free.

Kakav je tvoj stav o Valentinovu općenito?

Billie Joan: Nemam neki poseban stav, no primjetila sam da je popularan većinom među mlađim, novoopečenim parovima. A i odličan je za nabijanje kompleksa solo igračima.

Od kantautorica iz prvog kantutorskog vala čini mi se da još jedino ti i Lovely Quinces nastupate u klasičnoj kantautorskoj formi – solo s gitarom rukama na pozornici. Stoga, razmišljaš li i ti o nekom bendovskom proširenju ili ostaješ pri zacrtanom?

Billie Joan: Imam osjećaj da mi sa svake strane ramena stoji vražićak, jedan s akustičnom gitarom a drugi u full postavi. Pa se svako malo natječu za moju pozornost. Ovaj prvi nabroji vrline samostalnog nastupa, pa se mislim kako ću ostati pri tome, a drugi počne rokati sve u šesnaest sa ostalima i opet mi se nacrta upitnik iznad glave. Tako da najiskrenije – ne znam.

Billie Joan (Foto: Ana Kujudžić)

I jel’ uopće ‘zacrtano’?

Billie Joan: Stil je definitvno zacrtan, u kakvoj god formi bio. Nema zajebavanja s provjerenom formulom. Samo nadogradnja, razvijanje…

Na debitantskom album „Barren Land“ si prva koja se uhvatila lirski u koštac s teškom temom propasti i raseljavanja ove zemlje što je u međuvremenu postala i jedina relevantna vijest koja se vrti u loopu informativnih emisija. Kakva je uopće situacija u tvom (dalmatinskom) okruženju?

Billie Joan: Nikakva. Jedina razlika je što su ovdje ljudi možda malo manje hrabri, pa će u vidu preseljenja potegnuti najdalje do Zagreba. No ne upirem prstom u nikoga jer grad zaista malo toga nudi za mladu, perspektivnu osobu. U Splitu obitavaju dvije krajnosti karaktera, onaj pasivni, uljuljkani u svakodnevnicu, ali i onaj aktivni i kreativni koji želi mijenjati nešto pošto-poto. Zato ga i volim, jer nema prosječnosti. I zato što nikad nije tih. Svaki put kada dođem u Zagreb, imam osjećaj da ljudi šapću jedni drugima.

U spotu za pjesmu „Oh My Dear Reverend“ si tematizirala muško-ženske odnose, no sama pjesma se pak dotiče druge vrste problema, u čemu je poveznica?

Billie Joan: Imam osjećaj da se među crkvenim redovima provlači jedna te ista tablica, na kojoj su s jedne strane ženske osobine, a s druge muške. I kako nema odstupanja već desetljećima, mi si naravno mislimo da tome jest tako, pa ako slučajno koja od tih osobina ne odgovara danom spolu, ode sve kvragu. Sigurno nismo normalni. U spotu sam najviše htjela pokazati prkos ustaljenim dogmama i formi koja svaki spol svodi na toliko malo raznolikosti. Sama ideja došla mi je zbog gospodina Raguža, koji je dotakao dno svojim tekstom o „drugotnoj“ i uvijek iznova me dobro nasmije.

U tvojim pjesmama provlači se puno prkosa, ne štediš nikoga. Sjećam se tvog promotivnog nastupa u zagrebačkom Vinylu kad si u najavi pjesme „Graveyard Dad“ koju si posvetila svom ocu rekla da ne znaš je li u raju ili u paklu. Nije mi običaj ulaziti u privatni život i osobne stvari umjetnika, no moram priznati da je to za mene kao posjetitelja bila prilično neobična situacija. Pa sad, možeš je iskomentirati ili ne moraš… to prepuštam tebi.

Billie Joan: Meni nije običaj pričati o privatnim stvarima, čak ni u pjesmam, no kad smo već kod toga, treba ponekad napraviti iznimku. Moj otac je preminuo prije podosta godina, bio je dobra osoba, drugima najbolji, a sebi najgori. Ja sam tada bila srednjoškolka, više-manje vjerski odgajana, pa mi se jedna misao najviše vrzmala po glavi, gdje bi bilo logično da on završi; u raju, zbog dobrote i velikodušnosti ili u paklu, zato što je naudio sam sebi. I dan danas to ne znam, no sada sam starija pa mi je iskreno, svejedno, jer gdjegod bio, ovdje nije. U pjesmama ne ostajem dužna ali u životu puno puta prešutim kada bi bilo logičnije da nešto kažem. Lako je kad pjevaš, nitko ti se ne suprotstavlja.

Kad sam već kod prkosa u tvom izričaju, kakvo je tvoje mišljenje od dišpetu našeg naroda, ima li ga možda premalo, obzirom na to što se sve događa?

Billie Joan: Premalo ga imamo, zamro je, nešto mu se desilo. Shvatio je da se stvari dešavaju zato što tako sudbina naređuje, on tu nema upliva, ne može ništa promijeniti, najbolje da čeka usud i nada se da će ga starješine poštedjeti. Dati mu kruha i igara.

Billie Joan (Foto: Ana Kujudžić)

Zanimljiva mi je bila i tvoja faza rada prije objave albuma. Bila si prava hardcore sljedbenica DIY filozofije; snimala amaterske live video uratke uz zaglušujuću buku cvrčaka, ili pak na obali mora uz šumove valova… Kako objašnjavaš tu fazu u kojoj ti je očigledno bilo važno zabilježiti i zvuk okoline gdje si svirala i pjevala?

Billie Joan: He,he, sjećam se cvrčaka, valova, i portuna, u nedostatku boljeg okuženja. Pa, kada su neke od pjesama bile gotove, kada sam došla do toga da sama sve obavim, znala da sam da moram odnekud početi i zabilježiti to što imam. Youtube se činio kao logičan korak ali glazbeni uratci u udobnosti nečije sobe su mi djelovali pomalo lijeno, pa sam uposlila prijateljicu Anu da me snima i fotka (coveri albuma su nastali u tim situacijama) i da zajedno biramo lokacije. Ponekad bi teren znao biti neobičan pa bi gacale po lokvama da bi stigle do tog jednog specifičnog svjetionika. Imamo toliko tih uradaka da mi je nedavno palo na pamet da ih pretvorim u spot.

Kako si došlo do svog umjetničkog imena? To „Joan“ je znalo zbuniti i neke promotore, pa su te primjerice na plakatu za nastup u Močvari greškom prekrstili u Jacksonovu „Billie Jean“.

Billie Joan: Uvijek sam voljela ime Billie, ono je prvo nastalo. Drugi dio je imao par neslavnih pokušaja (Billie Goat), ali Joan se nametnulo kao jedino logično. Ivana bi na engleskom bila Joan. Kada sam skovala to svoje ime, i kada mi je zazvučalo dobro, pala mi je napamet Billie Jean jer se samo u jednom slovu razlikuje a prvo na što sam pomislila bilo je „Tim bolje!“ Ta spoznaja je zacementirala pseudonim. Zamjena me ni najmanje ne smeta, ali ono što me smeta je kad me prekrste u “Billy”. To baš ne volim. A događa se počesto…

U kojoj kreativnoj fazi se trenutno nalaziš? U smislu da je bilo nastupa na kojima se svojevremeno nisi libila uzeti električnu i gitaru i po prvi put izvesti neke pjesme uz njenu pratnju… dakle elektrika ili akustika, pitanje je sad?

Billie Joan: Zapravo, tu sam električnu uzela u nedostatku akustične (smijeh). A faza u kojoj se nalazim su nove pjesme, neke od njih ću izvesti na Valentinovo, u akustičnom ruhu. Sada mi se već čini da im treba malo žešća dionica tu i tamo, ponekoj fali bubanj, ponekoj malo više basa, negdje čujem violinu, a na nekima zbor koji pjeva, neka baš traži usnu harmoniku, dok neka čak i kontrabas. Mislim da je očito u kojoj sam fazi.

I naravno posljednje pitanje ću vezati za tvog izdavača Juda Records, hoće li te opet izdati ili možda „izdati“?

Billie Joan: Juda Records izdaje samo odabrane. A ja sam odabrana među prvima.

  • 45
    Shares

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh