Bebe Na Vole ‘Hate Is A Wonderful Thing’ – najbolji album iz vremena mržnje

‘Hate Is A Wonderful Thing’ nije album. To je volejčina u zvučnike. Kao što bi i Adam Semijalac svoje prezime mogao i službeno promijeniti u Genijalac.

  • 188
    Shares
Bebè Na Volè ‘Hate Is A Wonderful Thing’

Početkom novog milenija, prije nego li je Adam Semijalac uronio u dugogodišnje blues putovanje i odabrao umjetničko ime Bebè Na Volè (iako je to ime ponekad bilo i ime benda, ovisno o situaciji), predvodio je rock trio Gloft u kojem je pjevao i svirao gitaru. A Gloft je bio izdanak izrastao između ostalog i na zasadama grunge zvuka, a za to vrijeme je to bilo isuviše progresivno, previše američki, premalo britanski, presofisticirano, premalo punk iako je bilo opako žestoko, da bi moglo ostaviti značajniji trag na ovom podneblju. Tada sporo modemsko spajanje na internet nije glazbenicima pružalo optimizam da ih u svijetu netko može čuti, kao što ni domaće diskografe uglavnom nije zanimao itko tko je pjevao na engleskom jeziku. Takvi i slični bendovi uglavnom su sami financirali neke tiražice CD-a koje su prodavali na koncertima kad se za njih ukazala prilika, a ako uzmemo u obzir da je tada u Zagrebu bilo par klubova za rock svirke, ni te prilike nisu bile izdašne.

Na kraju krajeva i Bebè Na Volè je priča s margine, godinama kovana kao one man band po kafićima s improviziranim pozornicama. I tek s objavljivanjem albuma „Time Of Great Depression“ 2014. godine mnogima je postalo jasno kakav talent se do tada ovdje držao u zapećku. Danas, četiri godine kasnije to je i dalje nenadmašna blues ploča ikad snimljena u Hrvatskoj, uz to snimljena u opskurnim kućnim uvjetima.

Novi album „Hate Is A Wonderful Thing“ objavljen ovih dana na Bandcampu, a uskoro i vinilu, kao i prethodnik, donio je istu ‘kućnu’ DIY taktiku snimanja kao i kasniju minimalnu suradnju s istim imenima koja su radili na prethodnom albumu (Višeslav Laboš i Selma Banich u postprodukciji, te Mislav Lešić i Dobriša Radovanović u grafičkom dijelu), ali jedan sasvim novi moment koji nimalo stilski ne ponavlja formulu albuma „Time Of Great Depression“, već gradi novo poglavlje koje ulazi u domenu najboljeg ovdašnjeg rock albuma. I upravo je spomenuti Semijalčev nekadašnji bend Gloft tu ključna poveznica.

Naime, iako je blues korijen svega, Samijalac je u njega utkao svoje davnašnje grunge korijene kreirajući tako impresivni hibrid koji će svakog ljubitelja rocka udariti kao šut heroina već s prvom pjesmom „Never Got Over“, ujedno stvarajući i takvu ovisnost o preslušavanju. Nekako je teško reći je li u pitanju izvrsni progresivni blues, ili fascinantan post-grunge lo-fi album. Uz to Semijačev glas je na momente gotovo identičan glasu pokojnog Chisa Cornella, tako da je to dodatni moment koji šiba po emocijama. No nije to kopiranje, to je glas Adama Semijalca, onaj iskonski rokerski grč koji se ne može oponašati, već koji se (kako ide i priča o bluesu) mora živjeti.

Emotivna snaga ujedno u gigantskim proporcijama nadilazi opskurnost i skromnost snimke, gotovo krunski dokaz za sve glazbenike ovog svijeta da kao imaš nešto za reći, dovoljan ti je bilo kakav uređaj koji posjeduje ‘record’ dugme. I da se ne lažemo, malo njih je u stanju na taj način komprimirati i emitirati svoju kreativnost. Najveći trik je da nema trikova.

Uglavnom, nakon emotivne eksplozije koju priredi „Never Got Over“, kao da se otvori vrtlog u koji vas usisa naredna „Dogs And Horses“ da bi se bazičnost najjednostavnijeg mogućeg ritma na ritam mašini u kombinaciji s riffom kojeg se može usporediti s nezaustavljivom tokom užarene lave prelio u slušna osjetila onom ugodom kakvu stvara jedan Jon Spencer Blues Explosion. Da naredna akustična „Shape Me“ ne isijava poput ‘balade svih balada’, moglo bi se Semijalca optužiti da se bezobrazno okoristio o „All Along The Watchtower“, ali i da jest, oprošteno mu je, jer zvuči kao da ni sam ne zna odakle mu je to došlo.

„So What“ je pak genijalni spoj u kojem kao da se stilski susreću Nick Cave i Chris Cornell koje na ukulele prati Eddie Vedder. Jest da je grunge nastao na obilnim ispijanjima kave uz slušanje Led Zeppelina u Seattleu, no „Die On You“ kao da je mutant grunge tijela i duše „Kashmira“. Ima tu i Maroka i Balkana, toliko da bi se i jedan Jimmy Page naježio. I nakon toga zvučnog raspašoja Bebè Na Volè ne gubi kretivnog goriva i nastavlja zabijati volejčine u slušateljevu mrežu. Sažimajući se u intimni i sjetni početak pjesme „Community“, ona se u centralnom dijelu razvija u nešto što bi možda očekivali od Kreisa ili Rundeka, da bi se potom s „I Been Lost“ opet vješto našao na američkom teritoriju, a jedino što tu strši jest gramatički nepravilno sročen naslov pjesme.

„Gun“ dolazi kao pravovjerni isposnički blues, a isti taj blues se za kraj još jednom vrhunski ispreplete s grungeom u završnici kroz „Holy John“, a opet teško je zamisliti da bi skorašnje vinilno izdanje moglo eventualno biti bez dvije bonus pjesme koje su ponuđene na Bandcampu. „Hello Girlfriend“ i „You Don’t Love Me“ jednostavno dolaze kao nužno tkivo ovog albuma iako u osnovnom narativu pomalo odskaču od ostatka materijala (obzirom da su svojevrsni ljubavni diptih), pa je razumljivo zašto nose oznaku bonus materijala, kao što je „You Don’t Love Me“ jedina pjesma na kojoj je odsviran pravi bubanj u pratnji.

Tekstovi pjesama koliko u sebi nose tamni emotivni premaz, toliko svako malo iskoči i neki ironični odmak, bilo da je pitanje ili odgovor što je itekako čvrsta spona između osobnog i proživljenog s impulsima koje šalje depresivna okolina. Nema „Hate Is A Wonderful Thing“ u sebi ničeg namještenog, isforsiranog i lažnog. Ovaj album je svjetlosni portal zatomljenog. Pravo ogledalo jedne dušu u umjetničkom smislu. Ovo je klasik. Vanvremenski i univerzalni. Čisto ježenje.

Ocjena: 10/10

(Samizdat / Bandcamp, 2018.)

  • 188
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh