Arsen Dedić ‘Suputnici’ – novo i prošireno ruho stare priče

Arsen Dedić već se poduže nije oglasio nosačem zvuka s novim pjesmama, a ni friški CD ‘Suputnici’ nije korak u tom smislu. Posrijedi je mješanac reizdanja i kompilacije čiji je temelj album iz 1985. na kojem je Dedić, tek uz pratnju Stjepana Mihaljineca za glasovirom, na svoju okrenuo dvadesetidvije pjesme drugih autora i izazovno ga nazvao ‘Kantautor’.

Arsen Dedić 'Suputnici'
Arsen Dedić ‘Suputnici’

Objavljen za Diskoton, posljednjih desetljeća teško nabavljiv album sada je preuređen pod okriljem Dallasa, s novim nazivom, ovitkom i rasporedom pjesama, uz dodatak Dedićeva vlastita „Daljinskog upravljača“, u duetu sa suprugom Gabi Novak, i jednog noviteta, „Rane“ Trenta Reznora, u Dedićev sluhokrug najvjerojatnije pristigle via Johnny Cash, budući da je riječ o izvorniku „Hurt“ Nine Inch Nailsa koji je Cash objavio na „American IV: The Man Comes Around“ 2002. Na ovom logičnom dodatku, obilježenom Dedićevim glasom trideset godina starijim negoli na ostatku albuma, klavir svira Arsenov mlađi suputnik Matija Dedić, dok logiku uvrštenja punom glazbenom pratnjom podržanog „Daljinskog upravljača“, s albuma „Tihi obrt“ iz 1994., vjerojatno valja potražiti u tome što je Gabi Novak Dedićeva svakopogledna suputnica koju na ovako koncipiranom albumu nije bilo moguće zaobići, a možda i u tekstu čije se „biranje glumaca i sportaša“, pa onda i kantautora, može povezati s općom idejom kontakta s odgovarajućim suputnicima iz cijeloga svijeta, prema vlastitim preferencijama. Od doma, iz fotelje.

Premda, kako u popratnoj rječi „Suputnika“ zapisuje Zlatko Gall, Dedić nije prezao od putovanja i premda je većinu zastupljenih kantautora osobno upoznao, s njima se družio i prijateljevao, naslovno suputništvo možda ponajprije valja shvatiti kao duhovno i senzibiltetno, drugovanje sa srodnim dušama koje nam u zbilji mogu biti posvemašnji neznanci, no u njihovu djelu i izrazu pronalazimo i prepoznajemo osjećaje, misli, svjetonazor, energiju koje ćutimo bliskima i privlačnima.

Dedićevi suputnici predstavljeni onomad na dvostrukom vinilu „Kantautoru“, a sad na 63’24 ” dugačkim „Suputnicima“ prvaci su svjetske i ovdašnje šlageristike i šansonijeristike, mahom oni približno njegove generacije – Jacques Brel, Georges Brassens, Gino Paoli, Sergio Endrigo, Charles Aznavour, Fabrizio De Andre… ali i Leonard Cohen i John Lennon te „regionalci“ Zvonimir Krkljuš, Drago Mlinarec, Kemal Monteno i Andrej Šifrer.

Pjesme svojih (svjetskih) parnjaka, Dedić je, prepjevao (uz suradnju Zvonimira Goloba u dvije i Nikice Petraka u jednoj pjesmi) i otpjevao očekivanim nadahnućem, autoritetom, emocionalnošću, misaonošću i duhovitošću, a koncept narušavaju i o uho pomalo zapinju tek one pjesme koje je izveo s izvornim tekstovima na stranom jeziku, „Vedrai, vedrai“ Luigija Tenca i „Stoj, Marija“ Andreja Šifrera.

U besprijekornoj bisernoj nisci tek se zbog prethodne popularnosti izdvajaju najčuvenije skladbe, Brelove „Nemoj poći“ („Ne me quitte pas“) i „Pjesma umirućeg“ („Le moribond“, znana i kao „Seasons in the Sun“ na engleskom, na „Kantautoru“ naslovljena kao „Sunčana vremena“) te pokloniku rocka poznatije Mlinarčeva „Prolazi jesen“, Cohenova „To sve je davno“ („Seems So Long Ago, Nancy“) i Lennonova „Zamisli“ („Imagine“) koja u vjernoj, ali ogoljeloj Dedić-Petrak-Mihaljinčevoj preradi uspijeva nanovo osvijetliti veličanstvenost izvornika, pomalo otupljenu u beskonačnosti emitiranja, prerađivanja i svakovrsne plitke zloporabe.

Tek informativno, spomenimo da su sa „Suputnika“ izostavljene tri pjesme s „Kantautora“: „Igra života“ Drage Diklića, „Život je more“ Đorđa Balaševića i „Balada iz predgrađa“ Hrvoja Hegedušića.

Ocjena: 9/10

(Dallas Records, 2014.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh