Arctic Monkeys ‘Suck It And See’ – daleko od pušione

Novi album Sheffildske rock četvorke donosi novi eksperiment s cjelokupnom zvučnom slikom. Hrabrost ili zrelost? Bit će da je oboje.

Arctic Monkeys 'Suck It And See'

Posljednji, treći po redu album Arctic Monkeysa podijelio je i fanove i kritiku. „Humbug“ koji je bend radio s Joshom Hommeom, neki su protumačili kao potpuno predavanje benda utjecaju frontmena Queens Of The Stone Agea, a neki, kao i potpisnik ovih redaka, da je riječ o prirodnom procesu razvoja grupe koja se zasitila tvrdog zvuka i brzog tempa s prva dva albuma. Jer po tom pitanju su dali sve od sebe i to je ispalo dobro u svakom pogledu, a Alex Turner se dovoljno dokazao i kroz The Last Shadow Puppets kao osoba potpuno nesklona silovanju forme u korist slave i zarade. Da ga u svemu najviše ne zanima glazba sigurno ne bi bio to što jest.

Ponovno udruživanje snaga s producentom Jamesom Fordom s kojim su Arctic Monkeys 2007. snimili „Favourite Worst Nightmare“ moglo je značiti dvije stvari. Prva je da su s Jamesom imali zadovoljavajuću kemiju u ključnom trenutku kad je trebalo izbjeći zamku drugog albuma i da moguće briljantne zamisli žele realizirati upravo s njim. Druga je da je bend možda pokleknuo pred brutalnim zakonima tržišta i da se želi vratiti na stazu na kojoj je bio prije „Humbuga“.

Nakon puštanjem albuma na streaming tjedan dana prije službene objave bilo je očito da je u pitanju ono prvo. Turner i društvo udaljili su se kilometrima od svega onoga što su Monkeysi bili do tada, uključujući i „Humbug“ i zasjali u potpuno drukčijem svjetlu.

„Suck It And See“ je album na kojem je grupa puno usporila. Nije krenula u smjeru stoner rocka, već prije u hibridni zvuk shoegazera s kraja osamdesetih i manirizama britanskog rocka šezdesetih. Nasljeđe „Humbuga“ i pustinjske avanture s Hommeom smješteno je u središnji dio albuma i pjesme „Don’t Sit down Cause I’ve Moved Your Chair“,  „Library Pictures“ i „All My Own Stunts“ (u potonjoj Josh Homme pjeva i prateće vokale). To su ujedno i jedne pjesme u kojima su gitare na overdriveu. Na ostatku albuma su uglavnom čiste, zvonke i utopljene u eho karakterističan za bendove koji njeguju surf rock i rockabilly izričaj.

No hitoidnost grupe nije isparila, dapače samo je još više došla do izražaja u brojnim baladama koje su prava mala remek djela purističkog i vanvremenskog pristupa rocku. Tu se posebno ističu „Piledriver Waltz“ i „Love Is A Laserquest“. Turnerov glas je obojan sjetom, ali opet posjeduje onu poznatu uličnu britkost koja ne dozvoljava patetično i neželjeno smekšavanje.

Album posjeduje hipnotičku moć uvlačenja slušatelja u novu atmosferu, a uvodna „She’s Thunderstorms“ je ujedno i najbolji izbor za početno poglavlje. Na nju se dobro nadovezuje „Black Treacle“, nastavljajući u ozračju soundracka za promatranje zalaska sunca u more. U njoj Arctic Monkeysi neodoljivo počinju podsjećati na modernu verziju nekadašnjih Monkeesa. Kao da je kalifornijsko sunce unijelo dobru dozu hedonizma u momke iz predgrađa Sheffielda.

No posebna fokusiranost grupe na brojne balade i polu-balade na albumu je ujedno i najveća mana istog, ne zato što Arctic Monkeysi u tome naumu variraju u kvaliteti, već zbog toga što su pokazali da kad se stvari samo malo ubrzaju i time im se da na žestini da su rezultati puno bolji. „Brick By Brick“ i „The Hellcat Spangled Shalalala“ najbolji su primjeri navedene tvrdnje. Masivne su, ali i pitke, što nije baš tako lako za postići.

Naslovna „Suck It And See“ (koja je predzadnja po redu) koliko je tekstualno jaka, toliko je glazbeno možda banalna (namjerno?), dok posljednja „That’s Where You Wrong“ baštini elemente U2-a, ali više podsjeća na svojevrsni stadionski glazbeni izlet u stilu „Use Somebody“ grupe Kings Of Leon, nego na nešto što se moglo očekivati od Arctic Monkeysa, što otvara dovoljno prostora za diskusiju o tome jesu li ipak pokleknuli pred nekim tržišnim imperativima.

Opća ocjena je kako Arctic Monkeys ne žele da ih se više trpa u koš s bendovima koji kompresiranim i agresivnim zvukom izazivaju mahnitu reakciju kod publike. Drugim riječima potpuno su se skulirali i okrenuli rock tradiciji, a nekako se i čini da je „Suck It And See“ kao stvoren da ga se sluša na vinilu. Ovo je ipak ocjena temeljena na slušanju streaminga. Najvažnije je da album zove na stalno slušanje iznova. Popušite ga, a da niste toga ni svjesni.

Ocjena: 8/10

(Domino Records / Dancing Bear, 2011.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh