Zoran Predin ‘Kosa boje srebra’ – pitak, ali ne i plitak

U priči 'Priča o Lačnom Franzu' iz njegove odlične knjige putopisno-autobiografskih crtica „Druga žena u haremu“ (Aquarius Records, 2013.), Zoran Predin zapisuje: 'Pjevali smo na slovenskom. Nismo se pitali tko će razumjeti, a tko ne. Znali smo da moramo pjevati na materinjem jeziku da možemo stajati iza onoga što radimo.' Odnosi se to na početke njegove karijere, kada je 1979. s Lačnim Franzom iz rodnog Maribora započeo osvajanje domaćeg, jugoslavenskog glazbenog tržišta iliti prostora.

Share on Facebook0Share on Google+1Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Zoran Predin 'Kosa boje srebra'

Više od tri desetljeća poslije, Lačni Franz se nakon preobrazbe od prilično radikalnog art-punk-pop do bitno pristupačnjeg, razmjerno srednjestrujaškog rocka uz koji se može ugodno starjeti, odavna upokojio (službeno 1997.), a Predin je, s raznoraznim pratećim formacijama, izgradio uglednu samostalnu karijeru šarmantnog, duhovitog, inteligentnog, emotivnog šanson-(ex)rokera i do danas se održao kao jedan od tek šačice dostojanstveno „preživjelih“ autorskih prvaka novoga vala čije muze nisu istrošene u tom slavnom, prvom i odlučujućem naletu kreacije na području svih bratsko jedinstvenih republika i pokrajina tadašnjeg domaćeg tla. Uz stečeni autorski kredibilitet, mogao si je dopustiti iskorake iz materinjeg te je putem zapjevao na nekoliko stranih jezika, svakako i zbog neskrivene želje za relevantnom nazočnošću i izvan malenog matičnog tržišta, a kao primjer legitimne težnje za dopiranjem do što širih slojeva ponajprije ex-Yu publike može se uzeti njegov prethodni studijski album „Tragovi u sjeti“ (Aquarius Records, 2011.), na kojem je, u suradnji s Matijom Dedićem, reinterpretirao uglednije, pretežno lahkoglazbene zgoditke nastale između Vardara i Triglava u vrijeme kad je taj pojam bio na snazi.

I na novom albumu „Kosa boje srebra“, Predin se trudi pokriti bitnija nacionalna tržišta nekadašnje domaje – hrvatsko tekstovima na hrvatskom; slovensko samom činjenicom da je Slovenac te uvrštavanjem nove inačice lačnofrancovske uspješnice „Naj ti poljub nariše ustnice“ preimenovanom u „Poljub, ki riše ustnice“; bosansko(hercegovačko) pjesmom „Đes’ ba Vučko?“ oslonjenom na tamošnji žargon i imaginarij; srpsko preradom hita „Pitaju me, pitaju“ iz 1984. Olivera Mandića te naslovnom pjesmom posvećenom Margiti Stefanović iz postnovovalnog srpskog sastava Ekaterina Velika.

Predin hrvatskim pismom vlada besprijekorno u svakom pogledu. Rječnik mu je bogatiji, a gramatika točnija nego u većine hrvatskih estradnjaka svih fela, no njegov izgovor palatala i katkad pomaknuto naglašavanje mogu se (isprva) doimati ponešto iritantnim. Sa svojim desetim pratećim sastavom nakon Lačnoga Franza, Zoran Predin Quartettom koji čine gitarist, buzukist, ukuleleist i čarangist Robert Pikl, harmonikaš Janez Dovč i tubist Goran Krmac, glazbeno je izišao iz okvira Predinovog dosad dominantnog postlačnofrancovskog stila gypsy swinga i apsorbirao raznorazne balkansko-mediteranske i ine tradicionalne-world music sastojke. Pretežito prozračan akustični zvuk u službi prepuštanja glavne riječi sugestivnom vokalu, obojen je nenametljivo funkcionalnim elektronskim ritmičkim podlogama Krmca i Iztoka Turka, sve u fino uravnoteženoj zajedničkoj produkciji Danila Ženka i samog Predina.

Nastojeći biti pitak, ali ne i plitak, pitom, ali ne i bezazlen, duhovit, ali ne i banalan, dopadljiv i zabavan, ali i dostojanstven i filozofičan, Predin je ponudio smjesu ljubavnih tema, uvijek ispitanih iz neklišejiziranog kuta („U mojim očima“, „Rusvaj u kadi“, „Generalica“, „Rumba čarolija“) – riječ je o tanjem odsječku albuma – i onih koje bi se načelno moglo nazvati političkima, a koje, primjereno autorovim godinama i životnom iskustvu, nenametljivo nostalgično, bez kukanja i cvilenja, komentiraju hudu neoliberalno kapitalističku današnjicu na našem tlu, uspoređujući je sa samoupravno-socijalističkom prošlošću u kojoj nam se vizija budućnosti, što smo je svojedobno tako optimistički prigrlili, činila neusporedivo ljepše osvjetljenom, dok sada, nakon dugogodišnjeg kusanja iste, uočavamo sve više sličnosti sa sistemom iz kojeg smo žudjeli kidnuti. Stupanj licemjerja vladajućih – nekoć samo političara, danas političara i korporacija – približno je isti, a razlika je, mahom, tek u imenima i nazivima. Ne izmišljajući tamo neke priče i zgode nego, kako valja, (kant)autorski iznoseći vlastite misli i osjećaje, Predin kao aktivan žitelj i jednog i drugog razdoblja lako, prirodno, duhovito (auto)ironijski barata karakterističnim frazama, pojmovima, stereotipima i parolama iz obiju stvarnosti.

„Dolazi nam nova era, slatka nova bombonijera, poklon šefa novog zatvora,“ kaže u „Na kraju naše duge“. „Vijorile se teške riječi o životu i o sreći, rodili se miševi – sad nas ima, sad nas nema – bijeli miševi“ veli u buldožerski obojenim „Bijelim miševima“ (u kojima baš nedostaje gostovanje pratećeg glasovnog trojca Bele-Činč-Veble). Zajedno s naslovnom i s iznimnom „Danas ja, sutra ti“, ove dvije pjesme čine kvartet koji pripada vrhu Predinova samostalnoga opusa, a i ovogodišnjeg „regionalnog“ pop-rock stvaralaštva. U tim najuspjelijim pjesmama Predin uspijeva istovremeno razveseliti i rastužiti, biti ozbiljan i humorističan, zabrinut i bezbrižan, nježan i okrutan, sudionik i promatrač. A to mogu samo najveći majstori.

Ocjena: 8/10

(Aquarius Records, 2013.)

Saznajte više: Zoran Predin ‘Druga žena u haremu’ – bez jeftinog podilaženja

Share on Facebook0Share on Google+1Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate