Zlatko Gall o ‘Sgt. Pepperu’: Dokaz nevjerojatne glazbene evolucije

Osmi album The Beatlesa “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band” iz 1967. godine, jedan je od najznačajnijih albuma u povijesti rocka, koji je ove godine, u svibnju, proslavio 50 godina od objavljivanja.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

sgt-peppTa je obljetnica ne samo opet podsjetila na taj trajni utjecaj Beatlesa, koji ni danas nije ništa manji nego što je bio ’67., nego je pokazala i da su Beatlesi i dalje nevjerojatan komercijalni fenomen, jer je remasterirano izdanje, na kojem su prvi put objavljene snimke alternativnih verzija pjesama, došlo na vrhove svih mogućih rang-lista. Pokazalo je to i da je, pored ostalog, taj “mrtvozornički” diskografski biznis jedna od najlukrativnijih grana diskografije. Očito ima dovoljno publike koja ima novca i koja će uvijek odvojiti sto eura za neki box-set ili reizdanje.

Tim povodom je splitski glazbeni kritičar Zlatko Gall održao predavanje “Sgt. Pepper Masterclass” na tvrđavi sv. Mihovila u Šibeniku na Solo Positivo Film Festivalu. Budući da je termin bio u 11 ujutro, a do tvrđave po vrućini prosječnom ljubitelju glazbe izađe duša kroz uši, posjeta nije bila reprezentativna. Zato smo odlučili prenijeti Gallovo predavanje, barem njegov veći dio. Pa, evo, “Sgt. Pepper” kako ga vidi Zlatko Gall:

Ono što je zapravo remasterirana verzija “Sgt. Peppera” iznjedrila, jest i jedna potpuno druga slika o Beatlesima. Sad se moram vratiti na onu staru raspravu ili dilemu: “Beatlesi ili Stonesi”. Ta je priča bila u šezdesetima dosta medijski eksploatirana, pri čemu je stereotip govorio da su Beatlesi bili kuruza, odnosno pop bend, a da su Stonesi zapravo bili oličenje rock ad rolla. To uopće nije točno, kao što nije točan ni taj navodni animozitet ili neka ljuta borba izmeđa dva benda. Oni su, između ostalog, prijateljevali i družili se, pa su se na “Hey Jude” i nizu drugih snimaka, našli i članovi Rolling Stonesa.

Beatlesi se na remasteriranom “Sgt. Pepperu” pokazuju kao jedan napaljeni rock bend. Uvodna pjesma “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band”, koja je na albumu s puhačima i ima neku vodviljsku formu, u jednoj od sirovih verzija zvuči kao hard rock. Film Rona Howarda “Eight Days a Week” na određeni način pokazuje zašto su Beatlesi snimili “Sgt. Pepper”. Film prati čuvenu američku turneju ’65.-’66., koja je promijenila povijest popularne glazbe. Nakon tih senzacionalnih koncerata praćenih masovnom histerijom, nastala je cijela nova američka garažna scena. Klinci iz predgrađa, koji baš nisu bili skloni rhythm & bluesu, otkrivaju mogućnost da mogu biti bjelački klinci s nekim novim pop senzibilitetom, te da mogu posvojiti tradiciju bluesa i sve ono što početkom šezdesetih u Americi nije išlo pod kategoriju popa, već race music, dakle, crnačka glazba.

Beatlesi su nakon albuma “Rubber Soul” i “Revolver” počeli pokazivati sve veće artističke ambicije, studijska tehnologija bila je kudikamo naprednija od koncertne, pa je i logična odluka bila da se koncentriraju na albume te da prestanu s koncertima. Tada počinje era velikih bendova koji prihvaćaju album kao novi medij, koji je višestruko zanimljiv kao koncept, posebno u doba rock psihodelije i halucinogena. Sve se to našlo i na “Sgt. Pepperu”, albumu koji je bio neočekivano uspješan, iako je bio kompleksan i slojevit, to nije imalo veze s bazičnim rock and rollom, niti s popom. To je bio album na kojem su Beatlesi prvi put pomiješali sve moguće žanrove, od rocka, world musica, vodvilja do folka i jazza… Unatoč tome, album je dao niz hitova i ostao je na određeni način apsolutni komercijalni fenomen.

“Sgt. Pepper” je snimljen na četverokanalnom pultu, danas je nezamislivo da itko išta snima na četiri kanala. Međutim, revolucionarnim studijskim postupkom uspjelo se dobiti čudo koje danas zvuči nevjerojatno. Meni je jedna od najboljih pjesama, a i jedna od najzanimljivijih pjesama šezdesetih, “A Day in the Life”. Čudesna pjesma zbog toga jer je uvela jedan potpuno novi način skladanja. Dakle, ona je nastala u studiju na način da je Lennon došao s jednom kratkom frazom i jednom kratkom pričom. Da bi McCartney, dok su snimali tu prvu Lennonovu verziju, za klavirom počeo nešto nabadati iz čega se rodila druga faza pjesme, bez standardne forme A fraza-B fraza-refren. To su bile dvije pjesme koju je sad trebalo spojiti u jednu. Domislili su se da ih spoje na način koji bi se očekivao od nekih avangardnih glazbenika, dakle stvorena je jedna simfonija kakofonije u kojoj je sudjelovalo 50 glazbenika, što je za to vrijeme bilo nepojmljivo, a i danas bi to bilo jako smiono za neki komercijalni bend od kojeg se očekuje da izbacuje hit-singlove.

Nije to bila, naravno, jedina pjesma koja je stršala iznad zadanih okvira. Međutim, ona je na najbolji način pokazala put kojim su Beatlesi otišli. Kad se gleda ta evolucija, ona je danas naprosto nezamisliva. Danas živimo u vremenu brzih izmjena informacija, živimo u svojevrsnoj post-postmoderni u kojoj je sve in i sve out, dakle postoji globalni švedski stol stilova i žanrova s kojeg svatko uzima prema vlastitom nahođenju. Međutim, trendovi se toliko brzo mijenjaju da više čovjek ne zna je li neki retro in ili nije. Još brža, temeljita promjena se događala tijekom šezdesetih godina. Kad se sagledaju tri albuma Beatlesa – “Rubber Soul” u začecima psihodelije, “Revolver” kao vrlo osmišljeni album i konceptualni “Sgt. Pepper” – ne može se povjerovati da su nastali u razdoblju od dvije, tri godine. Svaki od njih je zapravo utemeljio neke nove žanrove, bio nevjerojatno utjecajan i prestakao sve moguće žanrovske konvencije.

Priča o “Sgt. Pepperu” je počela prije nego što su Beatlesi ušli, u 11. mjesecu 1966., u studio. Album su najavila dva singla, koji čine organsku cjelinu te cijele faze, “Penny Lane” i “Strawberry Fields Forever”. Tu se, prema riječima samog Paula McCartneyja, neke stvari događaju prvi put kod Beatlesa, ali i na tadašnjoj rock sceni. Dakle, psihodelični pokret je učinio za glazbu ono što je zapravo nadrealizam učinio za slikarstvo, književnost i film, četrdesetak godina ranije. Potaknuo je artističke pretenzije i čitanje realnosti na druge načine. Ta dva singla su zapravo vinjete iz svakodnevnog života, posebno “Strawberry Fields Forever”, gdje su namjernim mijenjanjem rasporeda riječi i ubacivanjem neočekivanih riječi u naizgled logične rečenice, dobili psihodelični efekt, koji je onda naravno pratila i glazba. U ove dvije pjesme prvi put je upotrebljen melotron, preteča sintisajzera, instrument bez kojeg bi kasnije bio nezamisliv progresivni rock i folk. Melotron je koristio vrpce na kojima su bili snimljeni određeni instrumenti, poput flaute ili violončela, i koji su se reproducirali s klavijaturom. U mainstreamu prvi su ga koristili upravo Beatlesi.

O razmjeru samog utjecaja “Sgt. Peppera” svjedoči i činjenica da je album objavljen 26. svibnja 1967. u petak, a već idući dan, u subotu, Jimi Hendrix je u londonskom klubu odsvirao naslovnu temu. Poznate su i priče o Brianu Wilsonu iz Beach Boysa, koji je doživio nervni slom kad je čuo “Sgt. Pepper”. Nije on bio baš najstabilnija osoba, no bio je šokiran time da su Beatlesi prije njega ostvarili ideju spajanja velikog orkestra i filmarmonije u jedan nadrealni tekstualni kontekst. Zanimljivo je da je “Sgt. Pepper” kritika odmah prihvatila. Međutim, album je neočekivano naišao na prilično veliki otpor na BBC-ju, tako da se godinama u njihovom eteru nisu mogle vrtiti neke pjesme, a jedna od njih je i “A Day in the Life”, zbog navodnih aluzija na narkotike, što nije bilo točno.

“A Day in the Life” je toliko utjecaja izvršila kod alternativnih grupa, čak i kod krautrockera zbog te svoje čudne konstrukcije. Doživjela je i jedan nevjerojatan citat. Naime, u pjesmi ima jedan dio višeglasja gdje se jedna mala fraza ponavlja, a nju je uzeo Neil Diamond i napravio pjesmu “Hush”, koju su kasnije obradili Deep Purple i imali veliki hit. To je samo jedan od malih detalja, a ima ih na stotine, koji govore o nevjerojatnom utjecaju tog albuma, koji je danas, pedeset godina kasnije, povod za novi oblik beatlemanije.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate