Loading ...
Osvrt na biografsku knjigu 'Život kao Jam Session' autora Davora Hrvoja, dao je ekskluzivno za Ravno do dna Igor D. Savin, ugledni pijanist, vibrafonist, skladatelj, aranžer i producent i što je ovdje ključno, umjetnik koji je 42 godine poznavao Boška Petrovića.
Boško Petrović s Davorom Hrvojem 'Život kao jam session'
Da bi se razumjelo sve o čemu Boško Petrović u knjizi „Život kao jam session“ govori potrebno je prije svega:
- biti rođen barem do 1955. godine
- poznavati prilike u Hrvatskoj unutar Jugoslavije 1946.-1990.
- poznavati stanje u kulturi u Jugoslaviji između 1946.-1990. godine
- poznavati uvjete i cijenu rada između 1946.-1990.
- poznavati svjetsku jazz scenu do 2000.godine
- poznavati ugled i kalendar jazz festivala i klubova u Europi i SAD-u
- u krajnjem slučaju , poznavati Boška Petrovića i njegovu obitelj.
U vrijeme kada su u Zagrebu postojala 96 plesnjaka sa „živom“ glazbom gotovo bez vokalista, paralelno je postojala kavanska „glazba“ s cajkama i pjevačima „dirigirane glazbe“ u samom centru Zagreba.
Jedan od mogućih scenarija izlazaka mogao je biti; kavane i hoteli, harmonike, klarineti i defovi,“Marš na Drinu“ kontra „Zrinskome“, “Žikino kolo“ do jutra pa na Jelačić placu „Zovi samo zovi” – pa u Petrinjsku u zatvor.
U manjim mjestima u cijeloj Jugoslaviji,od Sežane do Gevgelije navečer se slušao radio-program, pojavom televizije Dnevnik, pa crno bijeli film ili TV-magazin s pjevačicama i pjevačima zabavne glazbe na full play-back. To je vrijeme kad se potajno slušao noćni program stranih radio stanica s jazz glazbom. Nije bilo gramofonskih ploča, nego se moralo ovladati solfeggiom kako bi se notno zapisalo što se čulo i zapamtilo. Takvi su bili počeci na ovim prostorima.
To je važno znati jer je Boško upravo u to vrijeme počinjao djelovati na polju jazz glazbe, koja je bila zabranjena od mladih Skojevaca i zbog koje su mnogi mladi umjetnici bili pretučeni. Ti isti mladi Skojevci su poslije promijenili šešir i postali „veliki ljubitelji jazza“, pa i potpomagali otvaranje klubova, kad im je tako bilo naređeno. Boško nije bio bez zaštite. Otac mu je bio vojno lice, pa je zaštitio sina jedinca kao što i svi mi želimo svojoj djeci najbolje, želimo da postanu bankari ili predsjednici, da imaju vlast i novac, no kad oni odluče drugačije, treba ih isto podržati. Uvijek je imao podršku obitelji. Nije bilo pasoša, automobila, shopping centara. Noći su bile u mraku. Da bi se mladi čovjek izdigao iznad prosjeka u svojoj sredini, morao je biti ili sportaš ili jazz glazbenik. To su voljele djevojke, pa nije bilo izbora, no nije to jedini razlog bavljenja jazzom. Boško nigdje ne navodi da je bio omiljen među djevojkama.
Tko je probao improvizirati na glazbeni motiv ili harmonije običnog standarda, zna kako je to teško postići. Kad si u tome dobar, sviranje običnih pa i „biennalskih“ partitura i dionica je smiješno jednostavan posao. Kako je Papandopulo rekao Bošku na snimanju: “Gle dečec, ono crno su note, a ono belo je papir, ak’ ti ne ide, sviraj kaj hoćeš.“ Boško je zadatak obavio besprijekorno. Boris je bio zadovoljan, sjećam se, bio sam tamo.
Boris Papandopulo je volio dobar jazz, poštovao jazz glazbenike jer je znao o čemu se radi. Neki skladatelji danas ne znaju o čemu se radi, nisu nikada uspjeli u tome (a silno se trude napisati jazz skladbu) ,pa se skrivaju iza struke i akademije. Uvijek je takvih bilo koji su nam određivali što je umjetnost u glazbi, a što ne. Iz istog je razloga Boško potegnuo preko granice. Riskirao je ne uspjeti, osramotiti se, vratiti se „pokisnut“ i bez para. Nije lako doći „od nikud“ u zemlju jazza i uspjeti, stvorivši pri tom i svoj glazbeni stil: Etno-jazz. Dalje>>
__________________________________________
Donirajte Ravnododna.com – Hvala na podršci!
