Željko Luketić: Stranci su oduševljeni soundtrackom ‘Gosti iz galaksije’, tim izgubljenim blagom

'Gosti iz galaksije', avangardno SF filmsko djelo iz 1981. našeg jedinog oskarovca Dušana Vukotića posjeduje jednako tako avangardnu elekronsku glazbu Tomislava Simovića, autora kojeg se ponovno otkriva i o kojem se opet počinje pričati. Riječko-zagrebačka diskografska kuća Fox & His Friends odlučila se nakon 36 godina Simovićevu glazbu objediniti u do sada nikad objavljeni filmski soundtrack. Ogroman diggerski i postproducentski posao na sebe su preuzeli Leri Ahel i Željko Luketić. O cijelom procesu i današnjem značaju ovog upravo objavljenog soundtracka razgovarali smo s Željkom Luketićem koji je ujedno i jedan od koautora hvaljene dvostruke kompilacije 'Electronic Jugoton' objavljene prije dvije godine.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
'Gosti iz galaksije' LP

‘Gosti iz galaksije’ LP

Odmah na početku moram priznati da je izvrsna ideja objaviti glazbu iz filma “Gosti iz galaksije” na vinilu, posebno u ovo vrijeme revivala elektroničke glazbe iz osandesetih, stoga kako ste došli na ideju za objaviti soundtrack filma, tj. jeste li s tom mišlju i ušli u cijeli projekt?

Željko Luketić: U pravu ste, ovo izdanje doista ima veze s obnavljanjem zanimanja za elektronsku glazbu ovdašnje povijesti. Serijal “Ex Yu Electronica”, te “Electronic Jugoton” kompilacije, na kojima sam i sudjelovao, te konstantni upiti iz inozemstva za tu glazbu, kao i sve veće cijene koje ta stara izdanja dosežu na aukcijskim portalima poput eBay-a, naveli su mene i mog partnera Leri Ahela na ideju kako bi vinil sa soundtrackom prvog hrvatskog i jugoslavenskog SF filma dobro prošao. Prvi feedback izuzetno nas veseli. Znana imena poput Robina Rimbauda Scannera, Massimiliana Pagliare, Christophera Gallowaya (Soft Rocks), Toma Coveneya (Psychemagik), Josha Cheona (Dark Entries), Lene Willikens (Salon Des Amateurs), Snuff Crew, zatim etikete Minimal Rome i britanskog časopisa Shindig! oduševljena su ovim izgubljenim glazbenim blagom. Nekad mi se čini da mi ovdje i ne znamo baš previše čime raspolažemo, zato je ovo otvaranje domaće glazbe prema svijetu sjajna stvar.

Leri Ahel, Željko Luketić i Ksenija Prohaska na riječkom predstavljanju soundtracka  (Foto: Tanja Kanazir)

Leri Ahel, Željko Luketić i Ksenija Prohaska na riječkom predstavljanju soundtracka (Foto: Tanja Kanazir)

Za ovo vinilno izdanje odabrane su najvažnije glazbene teme iz filma, po vašem izboru i izboru Lerija Ahela. Na koliko glazbenog materijala ste naišli, u smislu minutaže, prilikom vašeg istraživanja?

Željko Luketić: “Gosti iz galaksije” vrlo su specifična priča. Odrađeni su u potpunosti elektronski, što za 1980. godinu u kojoj su snimani u zagrebačkom Studiju MM nije mala stvar. Također, oni su amblematski i za način rada Tomislava Simovića, koji je za svaki svoj angažman snimao jako puno materijala i to na način kratkih tema koje su se montirale i u konačni miks dovodile tek u montaži filma. Film tu svoju zvučnu stranu baš tako i koristi, kolažirajući kratke Simovićeve teme tako da tvori asocijacije i lajtmotive, što je i u domaćoj primijenjenoj glazbi bila stvar tek nekolicine najvještijih autora. To je posebno težak posao, jer se moraju „uštimati“ i zvuk i slika, ali i jedno i drugo mora funkcionirati i odvojeno. Ukupna minutaža koju je Simović snimio za “Goste iz galaksije” jest preko 80 minuta: od različitih varijacija do tema koje uopće nisu završile u filmu. Plan je ukoliko ovo izdanje prođe kod publike dobro, izdati i dodatni Expanded Edition za kompletiste, da naprosto čuju i osjete kako je tekao kreativni glazbeni proces za cijeli film. Odabir materijala za ploču nije bio lagan, valjalo je izabrati najbolje koliko stane u fizički okvir trajanja LP-ja i to tako da one imaju funkcionalnost i izvan filma, odnosno da u njemu možete uživati i bez da ste ga gledali. Pomagali smo se tu zabilješkama samog autora i na koncu izabrali najbolje partiture.

Tomislav Simović

Tomislav Simović

Jesu li snimke bile dobro sačuvane, ili ste možda imali i problema sve ih sakupiti?

Željko Luketić: Kao i svi razbarušeni kreativci, ni Tomislav Simović nije pazio na svoju arhivu, tako da je proces traženja i identifikacije materijala bio najduži od ukupno dvije godine koliko smo Leri Ahel i ja radili na tome. Različiti kolutovi magnetskih traka, različite brzine snimanja, različite kvalitete traka, zatim njihova (ne)očuvanost, pa čak i nedostatak oznaka, stvorili su dodatni detektivski rad na tome, jer je valjalo sve to posložiti da zvuči kao da je snimljeno u jednom skupom studiju i na jednoj traci. Nažalost, kod nas su kompozitori nasnimavali trake, zatim štedjeli na novcu tako da bi snimali manjom brzinom, a po završetku ih bacili negdje da skupljaju prašinu. Jasno je kako im primarna ideja nije bila objavljivanje, tako da smo uz pomoć Cedar Audia u Engleskoj sve to uspjeli očistiti da zvuči odlično koristeći 24-bitni proces izrade novog mastera. Vinil koji je iz toga nastao iznad je 16-bitnih Red Book pravila kakva vrijede za CD, što je možda razlog zašto mu danas popularnost kao mediju pada. Današnje ploče otisnute su na kvalitetnijem i težem vinilu, sa preciznijim urezom, a to zahtijeva i bolju opremu za slušanje. Teško ćete osjetiti sve te zvučne nijanse na gramofonima koji se opet prodaju i u većim trgovačkim centrima i čija cijena ne prelazi cijenu jedne ploče.

Koliko je bilo postprodukcijskog posla?

Željko Luketić: S time sam se već susretao i prije, na radu s “Ex Yu Electronicom” i “Electronic Jugotonom”. Kako je izvorni snimak oduvijek bila analogna traka, valja je približiti današnjem uhu, ali zadržati svu njenu toplinu i zvučnu raskoš. Pitanje analognog šuma je ključno i pri tome sam uvijek za minimalne intervencije i čuvanje integriteta snimke. Drago mi je da taj audiofilski trend opet dolazi jer smo jedno vrijeme bili žrtve nečega što se zvala pretjerana kompresija i loudness war. Sve je zvučalo nabijeno i „kockasto“, s oštrim rubovima digitalije i do kraja ubijenim šumom izvora. Dobar „loš“ primjer su remasteri albuma koje su izdali Kraftwerk, na kojima je, primjerice albumu “Radioactivity” kirurški odstranjen šum, iako je on dio glazbe. Geiger Counter s tog CD-a zvuči jezivo čisto. Ljubitelji analogije znaju, a bio je takav i Simović, da upravo nesavršenosti čine puninu zvuka i da je za ljudsko uho presudna dinamika. Toga smo se držali potpuno, pogotovo naš ton majstor Miroslav Piškulić, koji je vrlo brzo shvatio što se na ovakvom materijalu treba raditi. Dalje>>

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Autor

avatar
Close
Pratite nas i lajkate