Zašto je bilo hrabro pogledati ’55+’

'Moj život je kao po špagici, piškim u 7, kakam u 7 i 15, probudim se u pola 8.' Dobrodošli u generaciju pelenaša!

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest1Print this page

'55+' (Foto: Montazstroj.hr)

Više je razloga zašto je bilo hrabro otići pogledati krunu realizacije Montažstroj projekta “55+” u Dvorani Lisinski. Oni nisu glumci i nisu se trebali nikome pokloniti nakon što su preko dva sata pod čvrstim vodstvom Boruta Šeparovića zaslužili ovacije. Ekipa koja je kroz cijelo ljeto trenirala glumačke tehnike kako bi u integralnoj verziji iznijela predstavu koja je kao spoj osobnih priča i političkih govora običnih ljudi prerasla iz kazališnog eksperimenta u nešto što je možda trebalo biti povijesno događanje naroda. Istina, malog čovjeka, moglo bi se reći da je odbila, a ne privukla, jer dvorana nije bila ispunjena na javno prikazivanju i snimanju projekta “55+”.

Smijeh i suze, traume i ljubavi glavni su polovi između kojih se kreću sve priče protagonista koje se svaka pojedinačno čini uzbudljivija i šokantnija od svih sapunica zajedno. Svi iz generacije “55+” koje osobno poznajem svoj svakodnevni fix trenutno nalaze uz “Sulejmana” i “Laru” kako bi što bolje ispeglali svoja naborana sjećanja, a čiji nabori nisu mali kada iste stvari u životu promatraju po najmanje treći put u životu. Razočaravajuća je činjenica da je “55+” za svoju generaciju bila predstava u previše zgusnutom TV gledateljskom rasporedu. Ipak je previše od polu drogiranog i polu hipnotiziranog naroda očekivati veće zanimanje za eksperimentalni kulturni izraz. Nekolicina koja u HNK redovito gleda operni i dramski program i ima kondicije za duži program od 1 sat i 45 minuta vjerojatno bi ionako u kompletu stala u pola dvorane Lisinski. Dvorana koja će iduće godine napuniti četrdesetu, iz čijih se tapisona isparava miris samoupravnog socijalizma, sve u svemu još se jako dobro drži.

Tema kojom se bavio drugi čin izvedbe “55+” bila je zamišljena kao poruka generacije svojoj i svim drugim generacijama. Već je na prvu riječ prisjećanja na Tuđmanovo vrijeme počeo rapidni odljev publike iz dvorane. Za predbacivanja, posipanje pepelom, optužbe, izgovore i u rijetkim slučajevima optimizam, te poziv na solidarnost i ponos kao da još nije vrijeme. Vjerujem da je kompletnost projekta kroz ovu izvedbu u Lisinskom samo došla na jednu stepenicu bliže cilju.

55+ (Foto: Montazstroj.hr)

Kasting, pripreme, individualni i grupni rad sa svim protagonistima na razini koja će proizvesti tako dobar predložak za promišljanje, shvaćanje i učenje međugeneracijskog razumijevanja bez ustezanja se može nazvati dobro odrađenim poslom i vrijednom porukom koja je odaslana kako bi se uopće moglo formirati okruženje za postavljanje cilja. Starost je naporna, ali banalizirati joj cilj u umiranju je kontraproduktivno i simptom opće neurastenije hrvatskog društva. “55+” je mnogima koji su prošli kroz Montažstrojev tretman pomogao u suočavanju s vlastitim problemima, povratku sebi. Ako su pritom otkrili da druženje s ciljem, pa makar on bio samo odlazak u kazalište može biti lijek, možda će doći do neke nove vrste ‘epidemije’.

Zanimljivo je kako je među svim protagonistima bilo teško primijetiti ikavski govor. Dalmatinci nisu sudjelovali u “55+” vrlo vjerojatno jer su već od ranog proljeća bili na moru i radili. ‘Zagrepčanski’ naglasak dao je lokalni štih ovom projektu. Stari građanski i malograđanski duh Zagreba napokon je zatitrao na pravi, iskreni način. Zasigurno je u procesu rada bilo međusobnog nabacivanja blatom u rukavicama, kak’ se šika. Vremena u Zagrebu kao da se nikada ne mijenjaju, čak niti u trenutku kada je EU pod takvim tlakom i kada se čini se da bi čak i naša nezainteresiranost i apatija mogli proizvesti neku reakciju relevantnu za tu zajednicu lijepih starih zemalja. Slabo izgledno da će se išta tu dogoditi, jer jednostavno nije po tradiciji. Bila bi to nova hrabrost.

Što se tiče onih koji su nastupili, najhrabrije je ipak bilo stati pred kameru i u broju sekundi koji odgovara godinama života ispričati jednu iskrenu i oslobađajuću priču.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest1Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate