Koncertni report

Svemir u KSET-u na ponovljenom koncertu (Foto: Ivan Laić)
Svemir u KSET-u odsvirao do kraja

Filmska recenzija

The Eyes of My Mother
'The Eyes of My Mother' - istinski poremećen arthouse horror

Zaslužuje li Bob Dylan Nobelovu nagradu za književnost?

Kad smo već pokopali i zadnju nadu, Švedska je akademija slavnome trubaduru priznala da je ‘stvorio novi poetski izraz u velikoj američkoj pjesničkoj tradiciji’.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Bob Dylan - dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2016. godine

Bob Dylan – dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2016. godine

Svake godine u doba oko dodjele Nobelovih nagrada licitira se i špekulira se imenom Boba Dylana kao potencijalnog dobitnika ove najprestižnjije književne nagrade. Zaslužuje li jedan pop pjevač tu najveću čast za jednog pisca? Koje su šanse da je doista dobije? Najčešće se odmahuje rukom. Iako je niz godina držao najbolju poziciju na kladionicama, govorilo se kako to obožavatelji uplaćuju oklade kako bi mu povećali šanse. Teško da će Švedska akademija dodjeliti tu čast (i pozamašnu svotu novca) jednom zabavljaču, pa makar on bio i najveći živući, veliki Bob Dylan.

Ove godine su i na kladionicama tako Dylanove šanse znatno pale. Prema posljednjim pogledima na kladionicu na uplaćeni dolar onaj koji se kladio na Dylana osvojio bi njih pedeset. Najbolje su stajali kenijski književnik Ngugi Wa Thiong’o (ne brinite ako niste čuli za njega) i sirijski pjesnik Adonis (doista). No, pred samu dodjelu, sve oči su usmjerene prema Sjedinjenim američkim državama, koje su pune 23 godine bez nagrade, a te davne 1993. ju je osvojila Toni Morrison. Postalo je vrlo izgledno da će ta duga suša za Amerikance biti prekinuta, no kome će pripasti čast? Hoće li to biti umirovljeni i čangrizavi Phillip Roth, koji navodno svake godine u vrijeme dodjele čeka kraj telefona? Ili Don DeLillo, književnik “opasnih vremena” u godini Donalda Trumpa? Sve manje se spominjalo i ime dosita zaslužnoga Cormaca McCarthyja, a Bob Dylan je upisan kao zabavna fusnota.

U svom tekstu za New Republic, “Tko će osvojiti Nobelovu nagradu za književnost 2016.”, Alex Shephard je u podnaslov kratko stavio – “Bob Dylan sigurno neće.” U tekstu čak i izričito upućuje na to da se prestane ponavljati kako Dylan zaslužuje nagradu. U četvrtak točno u 13 sati po našem vremenu, profesorica Sara Danius, stalna tajnica Švedske akademije izašla je s fasciklom u kojemu je ležala tajna. Već dugi niz godina nalazim se pred live streamom u tom trenutku. Ponekad nakon kratke napetosti sliježem ramenima, jer mi dobitnik ne znači mnogo (Mo Yan?). Često tek kimnem glavom u odobravanju (Müller, Llosa, Munro). Ali svaki put barem najmanji djelić moje svijesti nada se tom iznenađenju, šoku, vatrometu i mogućnosti da ipak bude pročitano ime jednog od najvećih pjesnika posljednjeg stoljeća, čovjeka koji je bio proglašen “glasom generacije”, ali bio je i mnogo više. Čovjeka koji je uveo poeziju u popularnu glazbu i taj medij produbio i transformirao u nešto što nakon njega pripada u potpuno drugi spektar vrijednosti. Ova 2016. pokazala se napokon godinom tog iznenađenja.

No, zaslužuje li Bob Dylan Nobelovu nagradu za književnost uz tolike kojima je književnost jedini kruh i glavni medij djelovanja? Uz one kojima ne treba glazba da bi svoju umjetnost učinili briljantnom? Povijesno gledajući, ova nagrada dodjeljivana je i filozofima (Jean Paul Sartre, Henri Bergson) i političarima (Winston Churchill) koji su sa književnošću imali jednako ili (mnogo) manje nego Bob Dylan. Prema tome ne postoji razlog zbog kojega poezija Boba Dylana, uglazbljena ili na papiru, ne bi bila u istom razredu književne vrijednosti kao i Churchillovi memoari.

Stihovi Boba Dylana redovno osvajaju najviše pozicije na listama najboljih tekstova u pop/rock glazbi. “The ghost of electricity howls in the bones of her face” iz “Visions of Johanna” proglašen je tako najboljim rock stihom, a Rolling Stone je Dylana stavio na prvo mjesto najboljih songwritera svih vremena. Njegovi su rani tekstovi objavljeni u knjizi “Writings & Drawings”, a objavio je i konfuzan nadrealističan roman “Tarantula”, napisan sredinom šezdesetih, a objavljen 1971. godine. No to mu ne bi bilo dostatno za Nobelovu nagradu. Prije dvanaest godina objavljen je prvi od planirana tri sveska Dylanovih memoara “Chronicles”, u kojima je dokazao to što je već odavno utvrđeno – među glazbenicima nema književnog talenta ravnog Dylanu. No, ni za tu fenomenalnu autobiografiju Dylan ne bi trebao dobiti Nobela.

Možda bi je trebao dobiti zbog činjenice da su nakon što su čuli njega svi željeli pisati ozbiljne tekstove uz svoju glazbu. Pa su mnogi počeli i čitati pjesnike. Možda zato što je podigao ljestvicu među tekstopiscima i stvorio nove standarde, povukao crtu i podijelio glazbenike na one koji su zabavljači i one koji imaju što reći. Dylan je stvorio fuziju Rimbauda i Leadbellyja, stopio klasičnu poeziju sa narodnom tradicijom i pop elementima, stvorio jedinstven izričaj koji će generacije koje su slijedile (i generacije koje će tek doći) kopirati, po kojemu će učiti i kojim će vrednovati sve što čuju uz neku glazbu, ali i bez nje. Obrazloženje Švedske akademije šturo je, ali ispravno: ‘stvorio je novi poetski izraz u velikoj američkoj pjesničkoj tradiciji’.

Zaslužuje li Bob Dylan Nobelovu nagradu za književnost? Naravno, rijetki je zaslužuju više od njega. I ove godine nas je poštedio naslova poput: “Tko je Ngugi Wa Thiong’o, dobitnik Nobelove nagrade”.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate