Koncertni report

Svemir u KSET-u na ponovljenom koncertu (Foto: Ivan Laić)
Svemir u KSET-u odsvirao do kraja

Filmska recenzija

The Eyes of My Mother
'The Eyes of My Mother' - istinski poremećen arthouse horror

Zakk Wylde u Tvornici – iz balade u baladu

'Sold My Soul', 'Autumn Changes', 'Tears Of December'... u utorak se u Tvornici kulture činilo kako je gitarski hard rock heroj otkrio svoju sjetnu stranu.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Zakk Wylde u Tvornici kulture (Foto: Roberto Pavić)

Zakk Wylde u Tvornici kulture (Foto: Roberto Pavić)

Zakk Wylde, možda je jedan od posljednjih u nizu koji pripada dobrano prepoznatljivom miljeu hard rock/heavy metal ‘gitarskih heroja’ s kraja 1980-ih. Bilo je to vrijeme kad je svaki bend navedenog stilskog usmjerenja morao imati neko gitarističko čudo od čovjeka u svojim redovima. Primjerice, transferi Stevea Vaia imali su važnost transfera nogometnih zvijezda, „klanjalo se“ Satrianiju, Malmsteenu, Vanderbergu… sve dok grunge u Americi i britpop u Britaniji nije cijelu tu stvar okrenuo naglavce i zbacio s (medijskog) trona.

Galerija

Zakk Wylde u Tvornici kulture (Foto: Roberto Pavić)
Zakk Wylde u Tvornici kulture (Foto: Roberto Pavić)
Zakk Wylde u Tvornici kulture (Foto: Roberto Pavić)
Zakk Wylde u Tvornici kulture (Foto: Roberto Pavić)
Zakk Wylde u Tvornici kulture (Foto: Roberto Pavić)
Zakk Wylde u Tvornici kulture (Foto: Roberto Pavić)
Zakk Wylde u Tvornici kulture (Foto: Roberto Pavić)
Zakk Wylde u Tvornici kulture (Foto: Roberto Pavić)
Zakk Wylde u Tvornici kulture (Foto: Roberto Pavić)
Zakk Wylde u Tvornici kulture (Foto: Roberto Pavić)
Zakk Wylde u Tvornici kulture (Foto: Roberto Pavić)
Zakk Wylde u Tvornici kulture (Foto: Roberto Pavić)
Zakk Wylde u Tvornici kulture (Foto: Roberto Pavić)
Zakk Wylde u Tvornici kulture (Foto: Roberto Pavić)
Zakk Wylde u Tvornici kulture (Foto: Roberto Pavić)
Zakk Wylde u Tvornici kulture (Foto: Roberto Pavić)
Zakk Wylde u Tvornici kulture (Foto: Roberto Pavić)

Wyldea je „izmislio“ Ozzy Osbourne, koji je svoju solo karijeru gotovo izgradio u tandemu s drugim gitarskim vunderkindom; Randyjem Rhoadsom, nesretno stradalim 1982. godine. A Zakk je upravo na tom nostalgičnom tripu fanova 1988. zasjao kao Rhoadsova inkarnacija na Ozzyjevom albumu „No Rest For The Wicked“ i s njim snimio još sedam izdanja nakon toga da bi s početkom novog milenije paralelno počeo svirati i u bendu Black Label Society. Uz to još treba dodati i dva solo albuma „Book Of Shadows“ iz 1996. i recentni, deset godina mlađi, „The Book Of Shadows II“, dakle sasvim dovoljno razloga da publika iz različitih Wyldeovih faza ispuni Tvornicu kulture u utorak na njegovom prvom koncertu u Hrvatskoj, općenito gledano. No bilo je mjesta samo za jednu fazu…

Primjereno gitarskom božanstvu njegova formata čak je i na pozornici bio postavljen poseban podest na kojem je sviranjem otvorio koncert baladom „Sold My Soul“. „Sold My Soul“ potrajala je deset minuta zahvaljujući podužoj Wyldeovoj solo točki kojom je već u startu pokazao sve vještine koje publika očekuje od njegovog formata; sviranje gitare na ramenima, a potom i zubima. Još je samo nedostajalo i njeno spaljivanje pa da „hendirixova škola“ bude kompletno prezentirana. Publiku je kasnije očekivao i Wyldeov silazak s pozornice i sviranje nasred dvorane dok su tehničari užurbano iza njega razvlačili gitarski kabel po dvorani uznad glava prisutnih (čime je dodatno potaknut taj ‘old school’ pristup negiranja bežičnog spajanje gitare u pojačalo).

Zakk Wylde u Tvornici kulture (Foto: Roberto Pavić)

Zakk Wylde u Tvornici kulture (Foto: Roberto Pavić)

Jest da je sve to skupa bila impresivna slika za svakog obožavatelja, no općeniti ugođaj se može svesti u slučajno uhvaćenu rečenicu jednog od posjetitelja: „Da sam znao da će biti ovoliko balada, poveo bih ženu sa sobom.“ Naime koliko je Wylde bio ekstremno uporan u gitarskim eskapadama, toliko je bio uporan u nizanju jedne balade za drugom čime je adrealinsko iščekivanje, za adrenalin uvijek spremne metal publike, prolongirao do samog kraja.

Time je njegov nastup ujedno bio i jedan od najneuobičajenijih kakve obično priređuje društvo njegovog formata. Sve je izgledalo kao da je macho korpulentni bradati div s gitarom u rukama u biti nepopravljivi romantik, pa je naizmjence „plakao i on i njegova gitara“.

Još jedan moment u cijeloj priči bio je konstantno prezentan, a to je kao da se gitarski heroj okružio daleko slabijim pratećim glazbenicima čija sviračka monotonija je bila najviše primjetna tijekom Zakkovih maratonskih solo točki, kad bazično vrćenje fraza nije bilo nimalo „začinjeno“. Nije da se trebao očekivati neki jazz pristup u kojem svako treba imati svoju solo točku, ali da se recimo ne začuje klavir ili klavijature tijekom cijelog nastupa je pomalo neoprostivo, jer lijepo je i kad solo gitara komunicira s drugim instrumentima, a ne kad repetitivno iz pjesme u pjesmu ‘sebično’ nariče kao da je sama pored solidnog instrumentarija ostatka benda. U svakom slučaju previše introspektivna atmosfera za sve koji su došli po adrenalin.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate