Glazbena recenzija

metallica-coverff
Metallica ‘Hardwired… to Self-Destruct’: Zakoni tržišta protiv fizikalnih zakona

Komentar

Facebook profil Ministra Orepića u trenutku postavljanja isprike dekanu FER-a zbog policijske racije u KSET-u
Oprostite ministre Orepiću

Wild Belle ‘Dreamland’ – Pop noir s happy endom

Glazbeni noir 1950-ih koji je na velika vrata 2012. iznjedrila Lana Del Rey itekako se 'primio' gledajući stasanje mladih izvođača na svjetskoj sceni, od Amerike preko Europe do Novog Zelanda. Wild Belle svakako spadaju u taj ogranak što potvrđuje upravo objavljeni drugi album 'Dreamland'.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Wild Belle 'Dreamland'

Wild Belle ‘Dreamland’

Okosnica grupe su blizanci, sestra Natalie i brat Elliot Bergman, inače djeca iz čikaške glazbene obitelji koja ih je izlagala zvučnim harmonijama od rođenja. Wild Belle predstavili su 2013. debitantskim „Isles“ inspiriranim soulom, reggaeom i jazzom i naravno zvukom afričkih kalimba koje se mogu uzeti kao njihov zaštitni znak.

Od kalimba je sve i krenulo sasvim slučajno kad je multiinstrumentalist Elliot tijekom studiranja osnovao afrobeat sastav Nomo što je navelo njegovog kolegu Shawn Leeja da mu na jednoj pjesmi osmisli kalimba aranžman. Dogodilo se da je sestra Natalie kad je čula dotični instrumental, inspirirana napisala tekst, otpjevala ga i snimila preko Garage Band programa. Rezultat je bila pjesma „Upside Down“, ujedno i prva vokalna stvar grupe Nomo. Grupa je time dobila i pjevačicu, a pjevačica je odlučila da treba promijeniti ime u Wild Belle, a na drugom albumu ona je centralna i jedina figura na naslovnici.

Grupu je zapazio i Diplo, a rezultat je kolaboracija na njegovom iznimno uspješnom projektu Major Lazer i prošlogodišnjem albumu „Peace Is The Mission“ koji upravo otvara Wild Belle pjesmom „Be Together“. Taj vjetar u leđa Bergmani su svakako odlučili iskoristiti. Tijesno približavanje zvuku Lane Del Rey, ali usmjerenog prema poletnijem tempu (a time i top listama) svakako je riskantan potez, no Wild Belle su ga odigrali prilično korektno. Jest da se s početkom uvodne „Mississippi River“ javlja pitanje kad je spomenuta Lana Del Rey snimila tu pjesmu, no druga po redu „Loosing You“ uz naglašenu podlogu električnih kalimbi, zarazni refren i gitarsku temu koja kao da je posuđena od malijskih tuareških sastava pogađa tamo gdje treba na pravi način otvarajući put naslovnoj baladi „Dreamland“ kojoj lijepo kontrastira bariton saksofon spram zvonkog i sanjivog vokala Natalie Bergman.

S „Coyotes“ Wild Belle kao da zalazi na teritorij druge poznate pjevačice našeg doba – Florence Welch, ali opet maštoviti onomatopejski moment zavijanja nudi osvježenje kakvo se baš i ne može čuti na posljednjem albumu Florence i njene prateće Machine. U „Cannonball“ Natalie vokalno apsolutno dominira izvrsno kombinirajući repanje i hipnotički psihodelični refren, i naravno opet u podlozi brundajući saks i ‘nevino’ harmoniziranje kalimbi. Nakon nje „Giving Up On You“ unosi pomutnju, jer Natalie zauzima neku Debbie Harry / Pink pozu, kao što se zvuk pratnje također stubokom mijenja što i nije toliko osvježenje, obzirom da dolazi malo kasno na albumu, već više zvuči kako pjesma koja je zaostala s prvijenca „Isles“. Jest da je ‘kameleonština’ u modi, ali i u tom pretapanju boja i utjecaja treba znati što s čim ide.

Stvari nažalost nastavljaju sa stagnacijom; „It Was You ( Baby Come Back To Me)“ ipak je slabija balada od naslovne „Dreamland“ iako Natalie osjetno više troši glasnice, dok „Throw Down Your Guns“ kao još jedan križanac hip hopa i popa također zaostaje za „Coyotes“. Minimalistički osmišljena brojalica „The One That Got Away“ popravlja situaciju u finalu prije oproštaja, prvo s optimističnom baladom „Our Love Will Survive“ koja zvuči kao Lana Del Rey izlječena od depresije, a zatim s „Rock & Roll Angel“ koja je nešto poput Lana Del Rey susreće Dolly Parton.

Dakako nije mačiji kašalj kreirati takvo ozračje u kojem iz pjevačice zrači samopouzdanje, no pitanje pravog identiteta Wild Belle javlja se kao ključno. Zvuk kalimbe u toj priči svakako stvaraju određenu distinkciju u prvom redu od već dovoljno puta spomenute Lane Del Rey, ali opet riječ je o začinu, a ne o okosnici. Okosnica bi trebao biti taj, uvjetno nazvani, pop noir s happy endom, jer je itekako osjetno da iz Natalie Bergman ne zrači turobna bol svijeta. Iako je prvi dio albuma gotovo besprijekoran, u drugom dijelu do izražaja dolaze koncepcijske pukotine što ukazuje na to da će ipak morati još vremena proteći kako bi grupa Wild Belle uistinu pronašla i prezentirala sebe.

Ocjena: 7/10

(Columbia / Menart, 2016.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate