Osvrt

U2 - Achtung Baby
'Achtung Baby' - album koji je spasio i iznova stvorio U2

Glazbena recenzija

The Rolling Stones 'Blue & Lonesome'
The Rolling Stones 'Blue & Lonesome' - #onokad si rođen za to

White Lies u Tvornici pokazali zašto nikada neće biti veliki bend

Postoje bendovi koji već prvim albumom najave kako će jednog dana postati kultni i kako će negdje tamo u bližoj ili daljoj budućnosti napraviti velike stvari i ostaviti svoj biljeg na stranicama povijesti glazbe, a White Lies je trebao biti jedan od njih. Na žalost, kako je natuknuto posljednjim albumom i dokazano ovim zagrebačkim koncertom, to se nikada neće dogoditi.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
White Lies u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)

White Lies u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)

White Lies slušam od samih njihovih početaka tamo negdje 2010. godine (na žalost, nisam bio te sreće da prisustvujem njihovom prvom zagrebačkom koncertu u Tvornici prije točno šest godina) i iako mogu reći da ih kao bend volim i kako ću ih i dalje pratiti, uvijek sam bio svjestan toga kako mi nikada neće biti jedan od top bendova. Već je nakon albuma-prvijenca zasmrdilo na to da neupitni potencijal neće biti ispunjen i da će se ovih par mladića predvođenih vokalno sjajnim, ali karizmom lišenim frontmanom Harryem McVeighom nekako izgubiti putem. To su i dokazali novim albumom “Friends”, koji je napravio poveći odmak od tmurnijeg post-punka s prijašnjih albuma prema širim masama mnogo lakše probavljivom synth-popu. Nekome se to sviđa, nekome ne, ali je gotovo sigurni nagovještaj toga da je White Lies izgubio svoju šansu da postane jedan od onih besmrtnih bendova koje ćemo forsati svojim unucima i o kojima će neki analitičar glazbe za 50 godina pisati u svojim kronikama rocka s početka 21. stoljeća. Možda sam u krivu, ali opet… davno sam rekao kako će Trump biti predsjednik SAD-a, pa vidimo što se dogodilo!

Galerija

White Lies u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
White Lies u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
White Lies u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
White Lies u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
White Lies u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
White Lies u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
White Lies u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
White Lies u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
White Lies u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
White Lies u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
White Lies u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
White Lies u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
White Lies u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
White Lies u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
White Lies u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
White Lies u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
White Lies u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
White Lies u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
White Lies u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
White Lies u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
White Lies u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
White Lies u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
White Lies u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
White Lies u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
White Lies u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
White Lies u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
White Lies u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
White Lies u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
The Ramona Flowers u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
The Ramona Flowers u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
The Ramona Flowers u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
The Ramona Flowers u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
The Ramona Flowers u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
The Ramona Flowers u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
The Ramona Flowers u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)
The Ramona Flowers u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)

Sve je počelo jako dobro za White Lies koji su koncert u punoj, ali ne i krcatoj Tvornici započeli pjevnim “Take It Out On Me” s novog albuma “Friends” i nastavili s dva starija hita, “There Goes Our Love Again” i “To Lose My Life”, a iako je nabrijana publika tu još uvijek zdušno pratila bend, već su se lagano počele ocrtavati konture onoga što se kasnije pokazalo kao inspiracija za pomalo defetistički naslov ovog koncertnog osvrta. Glavni problem White Liesa kao benda nije čak niti u oscilirajućem glazbenom opusu niti u njihovoj još uvijek vidnoj potrazi za vlastitim identitetom, nego u činjenici kako jednostavno nisu vrhunski live izvođači. To ne znači da su loši, dapače, ali jednostavno nisu toliko dobri. McVeighu, koji ima fantastičan, iznimno moćan i prepoznatljiv glas, kronično nedostaje karizme jednog Toma Smitha iz Editorsa ili patosa Matta Berningera iz The Nationala i, iako simpatičan i instrumentalno-vokalno vješt, nije lik kojem vjeruješ. Puno to znači, pogotovo kada ti opus oscilira ili nije toliko jak da sam po sebi može nositi teret koncerta i kada se od članova benda, a prvenstveno njegovog frontmana, traži da anulira određene nedostatke. Zašto bi onda, dovraga, Muse i dalje bio jedan od najjačih live actova na svijetu?!

White Lies u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)

White Lies u Tvornici kulture (Foto: Goran Novosel)

Setlista se nastavila gotovo pravilnim izmjenama pjesama s novog albuma i starijih, publici dražih i mnogo poznatijih stvari, ali situacija se nije pretjerano mijenjala te je na trenutke bilo čak i dosadnjikavo. Malo te digne s “Farewell” to the Fairground”, pa opet spusti sa tek solidnim “Morningin LA” i pop corn pjesmuljkom “Is My Love Enough”. Čak i “E.S.T.” i “Death” (s kojom je ovaj „službeni“ dio koncerta i završen), dvije stvarčine koje su vrlo vjerojatno najzaslužnije zašto su White Lies danas tu gdje jesu, nisu zvučale nimalo inspirirajuće ili izazvale ježenje kakvo se vrlo često doživljava kada ih slušaš doma na jeftinim slušalicama, već su došle i prošle kroz gotovo izvještačenu izvedbu bez mnogo emocija i težine koju sa sobom nose.

Tek nešto više od sat vremena nakon što su odsvirali prve taktove, momci iz White Liesa su se zahvalili zagrebačkoj (ovako prozaično zagrebačkoj, jer bilo je tu ekipe iz svih krajeva Lijepe naše, pa i dalje) publici i nakon klasičnog bisa od tri stvari završili svoj povratnički nastup na mjestu gdje su kao maltene djeca nastupili prije tih šest godina. Ono što me posebno razljutilo jest i stvar te način na koji su koncert završili, a koji uvelike podcrtavaju sve ono što White Lies zapravo jesu. “Bigger Than Us”, koji ruku na srce, jest klasični koncertni closer pa stoga i mora biti takav, je zvučao i izgledao fenomenalno, a tih par minuta su bile jedine u kojima sam uistinu uživao na sinoćnjem koncertu. Razlog zašto me to razljutilo jest što, kao i onih par riječi na početku ovog teksta, upravo ovakvi trenuci naznačuju koliko je White Lies mogao i trebao biti veliki bend. Ovako je, kao i njihov koncert u Tvornici, ostao samo u gabaritima solidnog i sumnjam kako će itko, kada se dojmovi malo slegnu, moći reći kako su nam pokazali i prikazali nešto neponovljivo i vrijedno uspomena za do kraja života. Bilo bi možda prvoloptaški završiti ovaj osvrt s nekom paralelom na račun imena benda, ali ajde… dok god su to bezopasne „bijele“ laži, možemo živjeti s time. Nego, što ćemo s tim Trumpom?

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate