Vizelj ‘Naj Bolji’ – nova generacija, novi adrenalin

Mladi beogradski bend Vizelj, nazvan po borčanskom kanalu Dunava koja se nalazi u predgrađu Palilula, predstavio se prvim albumom 'Naj Bolji'.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Vizelj 'Naj Bolji'

Vizelj ‘Naj Bolji’

Ovaj trio, koji nazivom albuma baštini poznati stav Dušana Kojića Koje, izgradio je osebujni stil stapajući provokativnost punka ironično se poigravajući društveno-socijalnim momentima i dekadencijom kroz osebujnu perspektivu, zadirući i dublje u neke problematike iako se na prvu loptu čini da ih osim razine zezancije to previše i ne privlači.

Glazbeno pak, jasno je da je riječ o lokalnoj klupskoj atrakciji jer se u adrenalinskom rollercoasteru šeću od žanra do žanra po nekom, ‘ajmo reći, suludom unutrašnjem ključu. U uvodnima „Nosorog“ i „Glamurozno mononukleozni“ samo nedostaje Lemmyjev specifični zvuk bas gitare, pa da to bude pljunuti Motörhead, dok „Bubnjar“ i „Long Way To Banatski Sokolac“ zvuče pucketavo naelektrizirano funkoidno u stilu ranih Peppersa nakon čega Vizelj drčno obrađuju i Hendrixov „Killing Floor“. Kad pjesmu „Kafa i cigare“ zakotrljaju kao najnaivniji country waltz načas se učini kako se raspala kompletna koncepcija, ako je uopće i postojala, a da ne uključuju tipičnu zamku za mlade bendove u kojoj se koprcaju dokazujući svoj tehnički doseg muziciranja.

No s „Idemo gore“ slijedi preokret i dolazi se do prvog ozbiljnog autorskog potencijala Vizelja. To je onaj moment kad stvari dolaze na čistinu i gdje više nema ‘plesanja’ iza krinke uspješne reciklaže. „Mamuze“ dokazuju da „Idemo gore“ nije bio izolirani incident albuma. U toj pjesmi jasan je utjecaj RATM-a, dakle utjecaj, ne kopiranje. Hardcore/funk crossover „Kao deca“ donosi adrenalinsku kuminaciju središnjeg dijela albuma, te ujedno zatvara dotad i najkvalitetniji autorski segment Vizelja.

„Ritam mašina“ na tragu krautrocka donosi dobar predah, ujedno i odmak u željenom pravcu prije nego li blues „Kralj hors“ napuni uši. Koliko je blues klopka za ovakve bendove, čini se kao da je Vizelj toga bio svjestan. Ugostio je u pjesmi Ivana Klačara koji je svojim vrištavim saksofonom unio odličnu avangardnu jazz crtu i ispočetka predvidljivu formu definitivno osvježio.

Posljednja „Mrzim narodnjake“ i po naslovu je očekivani završni vic koji možda i nije bio nužan, jer i ti ‘narodnjaci’ su trusno područje za svakog urbanog izvođača ako nije u stanju neki autentični element učiniti dodatno zanimljivim. Možda bi bilo daleko bolje „Mrzim narodnjake“ ostaviti kao koncertni filler, jer vjerojatno doprinosi atmosferi, dok je umjesto nje album mogao završiti i s drum&bass remiksom „Glamurozno mononukleozni“ koji potpisuje Pandorum, jer u tom crossoveru klasičnog rock instrumentarija i elektroničkog juriša Vizelj svakako ima daleko zanimljiviji izričaj nego kad oponaša omraženi mu kafanski zvuk u „Mrzim narodnjake“.

Album „Naj Bolji“ nije najbolji ove sezone, ali donosi jedno sasvim korektno predstavljanje novog imena koje svakako ima potencijala za kvalitetno sazrijevanje.

Ocjena: 7/10

(Odličan hrčak, 2017.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate