Van Morrison ‘Roll with the Punches’ – udarac previše

Budući da ime i naslovnica ovog albuma aludiraju na boks, poslužujući se odgovarajućim žargonom, možemo ustvrditi da na njemu Van Morrison djeluje kao vrlo iskusni i pomalo umorni borac koji u dugačkoj karijeri možda jest, a možda nije,  'popio' koji udarac previše.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Van Morrison "Roll With The Punches"

Van Morrison “Roll With The Punches”

Prije mjesec dana Van Morrison je napunio sedamdeset i dvije godine života, ali i dalje neumorno štanca albume. Najveći problem u tome je što rijetko kad na njima izlazi iz šablonske faze i ima doista nešto konkretno za ponuditi, kao što je bio slučaj na određenom djelu pjesama s prošlogodišnjeg albuma “Keep Me Singing” i gotovo cijelim “Born to Sing: No Plan B” iz 2012. godine.

Tako i svježe objavljeni album “Roll with the Punches” na svoje dvije trećine donosi obrade uglavnom blues standarada odrađenih bez greške, ali svakako na autopilotu, te pet izvornih pjesama koje se ne može ubrojiti u njegove najbolje recentne radove. Tako, primjerice, “Transformation”, koja je odabrana za singl, zvuči kao razvodnjena i nenadahnuta verzija slavne “Tupelo Honey” s istoimenoga albuma 1971. godine. Naslovna pjesma koja ujedno i otvara ploču zvuči kao generički Van Morrison u dvadeset i prvom stoljeću, kao ustalom i “Ordinary People” i “Too Much Trouble”. Među autorskim pjesmama se našla i neobjašnjivo reanimirana “Fame” izvorno objavljena na “What’s Wrong With this Picture” otprije četrnaest godina.

Osim “Fame”, novi život dobio je i hit Sama Cookea “Bring It On Home To Me” koji je Van the Man već bio obradio na svom živom remek-djelu “It’s Too Late To Stop Now” iz 1974. godine. U ovogodišnjoj verziji nedostaje onaj, moglo bi se reći pretjerani žar stare izvedbe, iako se i ova ima čime pohvaliti, ne najmanje solažom Jeffa Becka. Među ostalim obradama prevladava blues materijal, od čega su dvije pjesme s potpisom T-Bone Walkera, standard “Stormy Monday” ovdje izveden kao medley s “Lonely Avenue”, te “Mean Old World”. Tu je i “Automobile Blues” Lightnin’ Hopkinsa, te u posljednje vrijeme neizbježna Sister Rosetta Tharpe od koje je Morrison posudio “How Far from God”. Za dozu jazza tu je “Benediction” Mosea Allisona, dočim snage R&B-ja zastupa “Teardrops from My Eyes” Rudyja Toombsa. Ploču završava prepoznatljivi potpisni ritam Boa Diddleya u “Ride on Josephine”, što je njegovo drugo autorsko pojavljivanje na albumu, nakon “I Can Tell”, vjerojatno najbolje od deset obrada, uz “Bring It On Home To Me”.

Petnaest pjesama probijaju trajanje od sat vremena, a tih sat vremena prolazi ugodno, iako po slušanju neće ostati puno toga čemu ćemo se poželjeti skoro vratiti. Budući da ime i naslovnica ovog albuma aludiraju na boks, poslužujući se odgovarajućim žargonom, možemo ustvrditi da na njemu Van Morrison djeluje kao vrlo iskusni i pomalo umorni borac koji u svojoj dugačkoj karijeri možda jest, a možda nije, ‘popio’ koji udarac previše.

Ocjena: 6/10

(Exile/Caroline, 2017.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Autor

avatar
Close
Pratite nas i lajkate