‘U oprečnostima’ s Robinom Pecknoldom – Razgovor s frontmenom Fleet Foxes

Folk rock giganti iz Seattlea nastupit će 9. studenog u Tvornici kulture. Šesto godina prošlo je prvog zagrebačkog koncerta Fleet Foxes u istoj dvorani, a tada očekivani sve veći rast popularnosti ovog benda ubrzo je okončao njegovo postojanje. Što se u međuvremenu događalo, kao i o novom albumu 'Crack-Up' porazgovarao sam sa samim frontmenom Robinom Pecknoldom.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Fleet Foxes (Foto: Press)

Fleet Foxes (Foto: Press)

Za početak, činilo mi se da će prilika za razgovor pasti u vodu zbog poteškoća s vezama koje su započele u za to predviđenom terminu. Linija je počela pucati već u dogovorima s nadležnim iz diskografske kuće koji me trebao prespojiti na ‘nekog iz benda’, jer kako to obično biva kad su tzv. phoneri u pitanju, ne znate do posljednjeg trenutka koga ćete dobiti za 10-15 minuta razgovora. “Ovo ne ide. Kad god vas prespojim i isključim se, pukne veza”, rekao mi je Chad iz njujorškog ureda Nonesuch Recordsa. “Ostala mi je još jedino opcija da se ne isključujem i slušam vaš razgovor, ako vas to ne smeta”, rekao mi je potom. Pristao sam, jer to uistinu nije predstavljalo nikakav problem. “S kim ću razgovarati?” upitah, očekujući nekog od instrumentalista grupe, u najboljoj opciji Skylera Skjelseta. “S Robinom”, odgovorio mi je Chad. Skoro sam vrisnuo, jer iz pozicije malog nezavisnog glazbenog portala iz Hrvatske baš i ne očekujete dobiti ‘kapitalca’ na razgovor kakvog se obično čuva za mainstream tiskovine ili nacionalnu TV kuću. A opet istovremeno sam znao da pitanje o bivšem bubnjaru Joshu Tillmanu koji se u međuvremenu prometnuo u Fathera Johna Mistyja mogu odmah prekrižiti, obzirom da sam prije toga pročitao par Pecknoldovih reakcija na to pitanje koje su opisane: “nastavio je jesti sendvič”, “otpio je gutljaj”, “pogledao je u stranu”. Jednostavno, tišina u slušalici baš i nije neki željeni odgovor, ili pak prekidanje veze usred intervjua. No, opet došla je mogućnost upravo od glavnog aktera saznati što mu se sve vrzmalo u glavi ovih godina, bar koliko je vrijeme dopuštalo. U konačnici odgovore na neka pitanja nisam dobio jer Pecknold nije brzao s odgovorima. Govorio je opušteno i birao riječi, kao što se znao i zamisliti nakon pitanja, ostavljajući dojam odmjerenog akademskog građanina čijim riječima upravlja nepatvorena racionalnost.

Niste samo snimali album „Crack-Up“, već ste potpuno nestali sa scene posljednjih pet godina. Zašto?

Robin Pecknold: Nismo mogli više kontrolirati stvari koje su se događale oko benda nakon turneje za album „Helplesness Blues“. Mene je to psihički razaralo, ali kod svih u bendu se osjećala neka vrsta iscrpljenosti i kao da smo prešli u defanzivu. Nismo htjeli da glazba koju volimo postane nešto što nam smeta. Dogodio nam se iznenadni uspjeh i zatekli smo se u zakulisnim igrama kakve prate velike i uspješne bendove.

Dakle, velika popularnost se itekako odrazila na vas?

Robin Pecknold: Hm da… nije samo u tome stvar, već u onome što se može naučiti iz takvih iskustava. Kakve zaključke izvući. Ja sam se htio nastaviti razvijati kao osoba, a ne robovati nečemu. U smislu, da je uspjeh pokretač i da on upravlja sa mnom, a ne ja s njim. Mislim, u neku ruku smo možda očekivali da će se stvari oko Fleet Foxes malo stišati s objavom drugog albuma. Obično tako ide. Padnu očekivanja ili te kritike sasjeku. Dogodilo se suprotno.

Potom ste se upisali na sveučilište Columbia i započeli studij umjetnosti i književnosti 20. stoljeća. Vjerujem da je to spadalo u odluku o razvijanju vlastite osobnosti. Je li to bila velika promjena? Živjeti opet, hajmo reći, normalan život?

Robin Pecknold: Sviđalo mi se opet biti početnik u nečemu. Dokazivati se i biti u komunikaciji s krugom ljudi koji niti znaju čime sam se bavio prije toga, niti su kroz to gledali i mjerili moj angažman na fakultetu. U konačnici, dobio sam znanje, širinu pogleda i razmišljanja kakva do tada nisam imao. Bilo je to za mene jedno veliko istraživanje. S tim iskustvom i takvom podlogom znanja, osjetio sam da ponovno mogu doprinjeti Fleet Foxes. Bio je to osjećaj kakav sam imao sa Skylerom kad smo tek počinjali na sceni Seattlea.

Naslov albuma „Crack-Up“ ujedno je i naslov zbirke eseja F. Scotta Fitzgeralda, kao što ste i sami priznali da vas je on inspirirao. Zašto su po vama pjesme s novog albuma bliske Fitzgeraldovom djelu?

Robin Pecknold: Možda bi bilo najlakše reći da album i zbirka eseja dijele sličnu kompleksnost. „Crack-Up“ je tako kratka riječ, a nudi višeznačnost pojmova koji mogu biti u međusobnoj suprotnosti. Ovisno kako tko gleda i doživljava stvari. Crack-Up može označavati destrukciju, emotivni krah, ali i prolom smijeha. F. Scott Fitzgerald je to definirao na način da se najkvaltetnija inteligencija pronalazi u mogućnosti istovremenog poimanja dvije oprečne ideje u glavi i pri tome zadržati sposobnost funkcioniranja. Za mene osobno „Crack-Up“ znači biti ovdje i sada.

Nekako u svjetlu te mogućnosti poimanja oprečnosti kao da ste i otvorili album s „I Am All That I Need / Arroyo Seco / Thumbprint Scar“. Dakle, tri različite pjesme u jednoj u šest i pol minuta trajanja, ujedno i pristup koji istovremeno briše poveznice s prethodna dva albuma. Jeste li možda u nekom trenutku oklijevali da tako konceptualno otvorite album, a time i mnoge vaše fanove potencijalno stavite na muke?

Robin Pecknold: Nismo oklijevali. Kakva je svrha izazova, ako su unaprijed ispunjena očekivanja? I naši životi i svijet oko nas su u konstantnoj opreci. Mene ne zanima samo jedna strana. Mislim da su fanovi do sada već uočili da prvi dio albuma donosi pomake, dok u drugom dijelu mogu pronaći dio Fleet Foxes koji su možda očekivali. Poimanje tih suprotnosti jest ono što smo danas.

Koliko je vaše studiranje utjecalo na neobične riječi, fraze i nazive pjesama ovog puta?

Robin Pecknold: Ne puno. I prije su mi nedostajale regularne riječi za opisati neke osjećaje i vizije. Zato i posežem za neobičnostima.

Album „Crack-Up“ u zvučnom dijelu kao da je bio inspiriran radom Briana Wilsona i grupom The Beach Boys. Je li to bila slučajnost?

Robin Pecknold: Sigurno. Imamo puno glazbenih utjecaja i normalno je da se oni čuju u našem radu. No nismo svjesno i namjerno imali na umu Briana Wilsona kad smo radili okvire novog albuma. Poštujem ga kao autora, jednako kao što poštujem i neke drugu s kojima nas znaju porediti.

Što publika može očekivati na koncertu, obzirom da se „Crack-Up“ razlikuje od „Helplesness Blues“ i eponimnog prvijenca?

Robin Pecknold: Moram reći da nam publika daje puno energije i da je mi uvijek pokušavamo uzvratiti. Postoji veza, postoji povjerenje. Na koncertima su predstavljena sva tri poglavlja našeg rada i ljudi respektiraju način kako to izvodimo.

Kakvo je raspoloženje vladalo na prvom koncertu koji ste odsvirali nakon pet godina hiatusa?

Robin Pecknold: Emocije su bile intenzivne i na pozornici i ispred nje. Bio je to pravi povratak onome što volim u glazbi sa svim neizvjesnostima koje dolaze s time. Crack-Up.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Autor

avatar
Close
Pratite nas i lajkate