Koncertni report

Svemir u KSET-u na ponovljenom koncertu (Foto: Ivan Laić)
Svemir u KSET-u odsvirao do kraja

Filmska recenzija

The Eyes of My Mother
'The Eyes of My Mother' - istinski poremećen arthouse horror

TradFest – Outlook za katolibane

Ovog se tjedna u hotelu Dubrovnik, u organizaciji Zaklade Vigilare, održao Tradfest – festival tradicije i konzervativnih ideja! Suština je, kažu organizatori, bila potaknuti reakciju na tzv. napredne pojave, stati u zaštitu kršćanskih vrednota ali i ogoliti gnjilu ideološku koru militantno-sekularnih pokreta.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
TradFest 2016

TradFest 2016

Na konferenciji su gostovali i Davor Stier, potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova i kardinal Raymond Leo Burke, predstavnik radikalno-konzervativnog krila američkog klera čije je prisutsvo jamčilo medijsku feštu što će kao preludij poslužiti prije no što „Obiteljaši“ predaju zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o pobačaju.

– Predajemo zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona u pobačaju, zato smo ovdje! – odrezao je jučer Krešimir Planinić onim picolizaškim ustima– Sad ću predstaviti svoje kolegice koje će objasniti pravne temelje!

Ipak, prije nego se osvrnemo na festival važno je napomenuti da potpisniku ovih redaka ostaje jedino da apelira na razum čitatelja, da ovaj u krajnjem bijesu ne bi učinio kakvu ludost ako zaključi da skromni retci pred njim nailaze na poteškoće u namjeri da punom širinom približe veličanstvenost događaja, pa čak i kada se tek zadrže na anegdotama. Ulaziti u suštinu čitavog festivala i prepustiti se, akademski suzdržano, njegovoj analizi, predstavljalo bi izuzetno zahtjevan pothvat koji bi, nehoteći, zaobišao samo srce ove manifestacije. Zacijelo, sada kada se zavjesa spustila, a akteri vratili svojoj pastvi, Tradfest će ostati baždaren kao jedan od onih sretnih trenutaka u djetinjstvu, čije žerave nikad ne gasnu, overwhelming kojeg namjerno zaboravimo tek da bi veselje novog sjećanja bilo veće.

Kongresna dvorana ban Jelačić, u hotelu Dubrovnik, bila je premala za sve znatiželjnike koji su željeli prisustvovati otvorenju. Kolona ljudi nestrpljivo je čekala na stepenicama prije nego se prsten novinara koji je okružio kardinala Burkea raspršio, a uvaženi kardinal sjeo na svoje mjesto. Tada se koridor kretanja oslobodio. Oratorijski zbor crkve Sv. Marka „Cantores sancti Marci“ odlučio je otvoriti festival sa „Hallelujah“ iz oratorija „Messiah“ G.F. Handela koju je ovaj napisao kada je skočio u Rajnu zbog žene. Ganut tim nevinim detaljem, vidio sam vrlo jasno, ali ipak iz relativno zdvojne perspektive, kako se profesorica Pavlović, predsjednica Grozda, prepustila čitavim svojim tijelom melodiji. Ispružena u stolcu, s jednim koljenom izbočenim da prekrije stidnicu, a drugim koje se nudilo, prilično sam joj se dugo divio, isprekidanog disanja ugniježđen na sigurnom od indiskretnih pogleda što su ih privukle Handelove varijacije. Potom se nazočnima obratio doktor Vice John Batarelo sa pozdravnim govorom grmeći na one okovane u beznadežnom ponoru Kristova odsustva. Iz očiju mu je sijevalo razočaranje okupljenom gomilom, kao da bi ih najradije raspodijelio; penisi ovdje, klitorisi na drugu stranu, vagine nadesno, mošnje nalijevo. Pozvao je Davora Iva Stiera, potpredsjednika Vlade. Ne gubeći vrijeme, Stier se odmah uhvatio u koštac s meritumom. Njegovo se izlaganje, u koje nije ubacivao osmijehe, zadržalo na pojašnjenju važnosti uloge kršćanskih životnih principa u kreiranju i donošenju svakodnevnih političkih odluka. Stier navodi kako je kršćanski moral jamac sigurnosti Zapadne Europe, a ambis liberalnog koncepta pravne države u tome što dozvoljava da se od čovjeka duha transformira u čovjeka materiju. To se dohvatio Svetog pisma, to dekonstruira diskurs, to projektira bitak, to obesmišljava kliničku praksu…

„Ovaj je sve zasrao“ – pomislio sam.

Ipak, nevoljko sam morao priznati, njegov topao glas, njegovo vladanje, bili su u skladu s njegovim antracitnim sakoom i grafitnom košuljom u kojoj je održao propovijed. Netko je do mene promrmljao, „Konzervativni demokršćanin ništa je drugo nego vrijednosno neutralni sinonim za fašistu koji je prisiljen da se povinuje vrijednostima Europske komisije“, a ja sam, ne snašavši se nažalost, kimnuo.

Međutim, taj je nastavio, ne obazirući se na moju smetenost: „Da bi uopće mogao netko razumijeti njihov narativ, ovaj mora biti svjestan činjenice da dužina njihovog zamišljenog mučeništva pred ovim ili onim sekularnim prijetnjama pospješuje značaj njihove nacionalne retorike. Stoga su po njima, recimo, Poljska ili Švedska vjekovne tamnice sekularnih despota što svoje perverzne sklonosti ispoljavaju prčeći se na livadi, tjerajući kulturnu hegemoniju do točke vrenja ali i marljivo vodeći računa o proročanstvu ustanka podjarmljenih, kužiš pajdo? Kužiš, pajdo? –pljunuo me tračkom svoje sline – Uloga despota je dvojaka, ali ne daj se zavarati, čitava je estetika ovog festivala jednoznačno vezana uz postelju“.

Tu sam se snažno složio.

„Je li moguće da se gospodin Batarelo razbolio?“ – pitao sam ga zabrinuto sutradan kada su objavili da predsjednik Zaklade Vigilare neće sudjelovati na okruglom stolu na temu „Tradicionalno i konzervativno nasuprot militantnog sekularizma u Hrvatskoj i Europi“. Svi su zbog toga djelovali nekako potreseno pa sam primjetio da su, valjda za vlastito zadovoljstvo, predstavljanju okruglog stola dodali i jednu novu praksu, gotovo licitaciju. Moderator bi s opscenom milozvučnošću koja je činila nekakvu ugodu u donjem dijelu trbušne šupljine obavezno naglasio koliko je svaki sudionik rasprave uspješan u oplodnji.

„Krešimir Miletić, četvero djece!“ – uzviknuo bi, pa zatim – Kristina Pavlović, petero djece! – pa opet, John Henry Westen, četvero djece!

„Sa po najmanje jednom župom po kvartu, Kaptol je daleko bolje institucionalno pokriven nego država, da je htio, Batarelo je mogao doći. Uostalom, Batarelo nije ni presudan. Dajte, dajte, slušajte šta priča ovaj luđak Bartulica“ – rekao mi je ovaj.

Bartulica je, shvatio sam, bio onaj čovjek što je kosu začešljavao od tjemena kako bi maskirao ranu ćelavost, prilično nazadnih fonetskih sklonosti od boravka u inozemstvu, trebalo mu je više napora da izgovori slovo R, pa se ono često pojavljivalo u svojem kotrljajućem obliku.

„Mojim studentima na Hrvatskom katoličkom studiju, recimo, nikako nije jasno da se jedan oblik kazne za ubojstvo provodi, odnosno ne provodi, u jednoj fazi ljudskog života, dakle onoj prednatalnoj, a drugi u postnatalnoj fazi njegova života.“ – rekao je Bartulica.

„Eeeeeeee moj Bartulica“, šapnuo mi je ovaj: „I Bartulici i svima ovdje je potpuno jasno da se Crkva na Zapadu više ne može održati u svojoj ulozi narodnog ideologa i da joj opstaje jedino da se zadovolji ulogom preprodavača običaja. Svaki će model moralnog ili ispravnog seksualnog ponašanja naposljetku potkopati zakoni prirode.“

Uzbuđenje je raslo gotovo kirurški precizno, svaki put kada bi doktor Bartulica riješio da raskrinka neku tezu, objelodani laž ili naglasi bitno, moju maštu opsjedalo bi ono zvrndavo škakljanje u testisima, no čitava se raskoš manifestacije pokazala kada su organizatori odlučili dodijeliti specijalnu nagradu „Svjedok godine“ Anti Čaljkušiću iz Inicijative 40 dana za život koja koordinira molitelje ispred bolnica. Čaljkušić je tip u svojim ranim tridesetima, koji je, sudeći po njegovu svjedočanstvu osobno spasio jedno selo djece, a osobito je popularan u široj okolini zagrebačkog prstena. Iz prvih redova smiješile su mu se dvije plavojke, ne mnogo starije od njega koje su se u općem deliriju, što baš on prima nagradu, počele doticati, u početku jedva jedvice, a potom sve smjelije, kose su im se ispreplitale. Čaljkušiću su pak, kapi znoja, ili možda suze, tako nadraživale zjenice da je morao bez predaha treptati. Kada je primio nagradu, morao je brzo otići pa smo ga svi ispratili s pljeskom i skandiranjem „Ante, Ante!“, a on je, primivši neku trudnicu za ruku, još se jednom naklonio, i izmaglio iz kongresne dvorane hotela Dubrovnik.

Predosjećali smo da svjedočimo vrhuncu festivala, nostalgično isparavanje i želja da se svi vidimo i dogodine, pomalo je škakljala u grlu. Posmatrajući kerubinsko lišce doktora Luke Popova, upirao sam se, revnošću preobraćenika, da i ja ne odem za gospodinom Čaljkušićem, da ga vratim, makar na još nekoliko minuta.
„Vidiš“ – reče mi pomalo sjetno moj prijatelj posmatrajući Čaljkušića kako se udaljava – „na kraju ne preostaje ništa drugo nego založiti se za pravo na abortus do fetusove dvanaeste godine!“

„Zašto baš do dvanaeste“, pogledao sam ga sa zanimanjem.

Nježno me pomilovao po tjemenu.

„Da se ne stigne razmnožit’.“

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate