Tom Waits ‘Real Gone’ Remastered – clang, boom, steam u hrabrom novom miksu

Katalog Toma Waitsa objavljen na etiketi ANTI- ovih dana doživljava nova remasterirana izdanja, pa tu priliku koristimo za povod šetnji kroz to poglavlje Waitsove karijere.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Tom Waits "Real Gone" Remastered

Tom Waits “Real Gone” Remastered

Najiščekivanije reizdanje u ovom nizu svakako je bilo ono Waitsovoga albuma “Real Gone” iz 2004. godine, jer osim novoga mastera najavljen je i novi miks, pa se postavilo pitanje koliko će se ukupno promijeniti zvučna slika ove nesvakidašnje ploče. Rezultat je mnoge iznenadio, a reakcije među fanovima sežu od razočaranja do oduševljenja.

Album “Real Gone” tumačen je kao Waitsov eksperiment s hip-hopom iz kućne radinosti s mnogo rudimetarnog beatboxinga snimljenog u kupaonici, te prva Waitsova ploča na kojoj nije snimljen ni jedan ton odsviran na klaviru. Umjesto toga tu će se naći bluzerskih tropa, afrokubanskih ritmova i igranja Waitsovog sina Caseyja s gramofonima, kao i tipično začudnih tema tipičnih za katalog ovog umjetnika, od prijetećeg mraka u “Don’t Go Into That Barn”, preko dirljivih balada poput “Green Grass”, do spoken-word čudaštva (spoken-weird?) u “Circus”.

Već prva pjesma, eksperimentalni funk “Top of the Hill” dolazi kao priličan šok zbog neobičnosti izričaja, a na remasteriranom izdanju zbog razlike u miksu. No, to nije ništa prema šoku koji slijedi za sve one koji su navikli na staru verziju albuma kada se u jednoj od svima omiljenih pjesama, “Hoist That Rag”, začuju snažni puhači kojih prije nije bilo. Takav radikalan zahvat u pjesmu neke će oduševiti jer svakako podiže snagu pjesme na novu razinu, dok drugi, pak, prigovaraju kako je na taj način smanjen intenzitet jedne od najboljih gitarskih solaža Marca Ribota u Waitsovoj kasnoj fazi karijere. Možda bi idealno bilo da su trube izbačene iz sekvence u kojoj gitara podivlja u zanosu, a ostavljene kao kolorit na ostalim mjestima, no Waits nikada nije bio čovjek za kompromise.

Jedna od ključnih pjesama na albumu je meditativna balada “Sins of My Father” koja se često, kao i mnoge druge pjesme s “Real Gone”, tumači kao komentar na tadašnju političku vladavinu Georgea W. Busha. I dok je militarizacija društva jasno kritizirana na “Hoist that Rag”, a pogotovo na “Day After Tomorrow” (da ne spominjemo ono što će uslijediti u “Hell Broke Luce” na sljedećem studijskom albumu “Bad As Me”), u “Sins” je težište na onom osobnom. “Govorim o svome ocu, govorim o tvome ocu, govorim i o njegovom (Bushevom, op.a.) ocu,” rekao je Waits u jednom intervjuu. “Grijesi otaca doći će svima na naplatu.”

“Shake It” počinje kao prometna konfuzija s neobičnim usporavanjem ritma na refrenu, a “Don’t Go Into That Barn” je također jedan od klasika s ovog albuma koji dočarava neko praiskonsko zlo zarobljeno u štali iz naslova u kojoj su se, daje se naslutiti, događala mnoga zla. “When they plow, they always dig up chains,” pjeva Waits, što može dovesti do zaključka da tamo zlo vlada još od robovlasničkih dana, a junak pjesme zakopava odjeću i završava u bijegu na splavi kroz ruralnu Ameriku noseći sa sobom zloslutni nož. U novom miksu pjesma završava još snažnijim udarcima, što je na koncu čini jednom od bolje preodjevenih pjesama na reizdanju.

Slijede dvije balade o osobnim tragedijama “How It’s Gonna End” i “Dead and Lovely”, između kojih je uguran najveći hip-hop eksperiment, “Metropolitan Glide” s dosta gramofonskog scratcha i funka, nakon čega odlazimo na put s nesretnim karnevalom u govornoj pjesmi “Circus”, iz koje su u novom miksu neobjašnjivo izbačeni bubnjevi. Nakon još dvije balade, “Trampled Rose” i poruke s onostranosti, “Green Grass”, album ponovno podiže žestinu s “Baby Gonna Leave Me” i “Make It Rain” koje se tekstualno napajaju iz vječnih blues pjesmarica, pa će potonju tako Waits izložiti kao arhetip pjesme o napuštenom muškarcu: “She took all my money and my best friend/You know the story, here it comes again…”

Između njih se našla minijatura “Clang Boom Steam” koja u naslovu sadrži onomatopeju vlaka kojim ponovno odlazi neka žena. Upravo je taj naziv bio izvorno određen i za ime albuma, a nažalost kasnije je zamijenjen iako bi mu dosita sjajno odgovarao, jer upravo tako zvuči većina materijala na ovoj ploči. Clang. Boom. Steam. Druga zvučna slika koja ga jednako dobro opisuje je i “Chick A Boom”, zvuk primitivnog beatboxa predstavljenog u izvorno skrivenoj pjesmi koja se lijepi na završnu baladu “Day After Tomorrow” u kojoj Waits i njegova supruga Kathleen Brennan iz perspektive veoma mladog vojnika koji piše pismo kući očekujući skori povratak s ratišta, pritom na vrlo jednostavan način dovodeći u pitanje smisao vječnog ratovanja u koje je ovaj svijet negdje putem skrenuo.

Ako je ijedan album u ovom nizu reizdanja nezaobilazan za kupnju, to je svakako “Real Gone” jer doista predstavlja alternativan pristup ovoj ploči. Naše su uši naučene na stari miks koji nam se urezao u um navikom, ali novo je izdanje na nekoliko razina bolje i kvalitetnije nego prethodno. A ako postoje stvari koje su nam bolje zvučale prije, to ne znači da su one prestale postajati i nekim čudom nestale iz naših kolekcija. Uvijek im se možemo vratiti, a ipak zadržati i ovo njihovo novo čitanje.

Ocjena: 9/10

(Anti/Epitaph 2004./2017.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate