Tom Waits ‘Mule Variations’ Remastered – uskrsnuće genija

Katalog Toma Waitsa objavljen na etiketi ANTI- tijekom narednih mjesec i pol dana doživjet će nova remasterirana izdanja u fizičkom obliku, dočim su digitalna izdanja već postala dostupna, pa ćemo tu dobrodošlu priliku iskoristi za povod šetnji kroz to treće poglavlje Waitsove karijere.

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page
Tom Waits "Mule variations" Remastered

Tom Waits “Mule Variations” Remastered

Karijera jednog od najosebujnijih američkih kantautora, Toma Waitsa, dijeli se prema etiketama na kojima su mu albumi izdavani na tri dijela, od kojih svaki pokriva po šest studijskih albuma i jedan live. Albumi na etiketi Asylum pokrivaju Waitsovo traženje i nalaženje promukloga glasa pijanoga trubadura i pjesnika fajrunta u zadimljenim barovima zapadne obale, dok druga faza objavljena kod diskografske kuće Island obilježava Waitsov prelazak u začudniju poetiku i eksperimentalne instrumentarije te između ostaloga sadrži i ključnu trilogiju njegova opusa, tj. albume “Swordfishtrombones”, “Rain Dogs” i “Franks Wild Years”.

Posljednji album koji je Waits objavio za Island Records bio je soundtrack kazališne predstave “The Black Rider” iz
1993., nakon kojega šest dugih godina nismo čuli ništa novo iz Waitsovoga kampa, što se tada činilo kao vječnost.
Prošli mjesec navršilo se i šest godina od objave njegova još uvijek aktualnog albuma “Bad As Me”, ali umjesto vijesti
o novom albumu, dočekala nas je tek ona o tome da će svi albumi iz njegovoga posljednjeg stadija djelovanja, onog na etiketi ANTI- Records doživjeti nova remasterirana izdanja.

Waitsovi albumi i turneje su postali rijetkost, Toma se više može vidjeti u filmovima nego na pozornici, a ovu vijest
o reizdanju posljednjih albuma velik dio fanova doživio je kao još jedan dokaz o umirovljenju njihovog omiljenog
izvođača, koji će se radije sa svojom suprugom Kathleen Brennan igrati s masteringom recentnih albuma nego skladati i snimati nešto novo, pa se pitaju ima li smisla ponovno kupovati koje već imaju i koja je realna razlika u zvuku između starih i novih izdanja.

Kronološki prvi od albuma koji izlaze u novom izdanju fizički će oblik doživjeti zadnji (izuzev kompilacije “Orphans”
koja je u planu za sljedeću godinu), petnaestog prosinca, a to je remek-djelo “Mule Variations” izvorno objavljeno
1999. godine. Baš sam nedavno kupio staro izdanje ovoga albuma na vinilu i zapanjio me svojim savršenim zvukom, pa me začudila vijest da će i na toj ploči mijenjati mastering. Razlika u zvuku između stare i nove snimke upravo ove
ploče je najmanja i vjerojatno je potrebna izrazito kvalitetna oprema i vrlo profinjeno uho da se osjetnije primijete
finese postignute posljednjim pipkanjem autora u studiju, ali objeručke ćemo prihvatiti ovu priliku da se, osamnaest
godina nakon prvog pojavljivanja, ponovno nađemo oči u oči s ovim velikim albumom i promotrimo što isti znači danas, kad znamo što će mu uslijediti.

Osobno sam zaluđenim Waitsovim fanom postao upravo u razmaku između spomenutog albuma “The Black Rider”, nakon kojega smo također strahovali da je uslijedila njegova mirovina koliko je dugo trajala pauza do objave “Mula Variations”. Tada sam u naletu oduševljenja nakon jedne financijske injekcije u istom danu kupio liniju i gotovo sve Waitsove albume na CD-u i na taj način prvi put počeo razvijati opsesivan interes za glazbu. Dan prije datuma službene objave novoga albuma sasvim sam slučajno nabasao na radijski specijal na Stojedinici gdje su prvi put u domaći eter puštene neke od pjesama s prve polovice albuma i već me tada potpuno opčinio zvuk smjera u kojem se ovaj genijalni luđak tada zaputio. Sljedeći dan odjurio sam u prodavaonicu ploča gdje sam bio toliko uzbuđen preuzimajući svoj primjerak ovog albuma, da sam zaboravio uzeti pozamašan kusur od čovjeka za pultom.

Naslovnicu albuma krasila je mračna fotografija Matta Mahurina koja prikazuje Waitsa kako u formi živućega strašila šeće poljem i djelovala je jednako (post)apokaliptično i nadruralno (riječ kojom je sam Tom opisao zvuk ovog albuma) kao i pjesme koje su se našle na njemu. Prvi zvukovi koji izlaze s albuma su na kazetofon nasnimljen loop udaranja daskom po ormaru dok počinje “Big in Japan,” u kojoj Waits i Brennan raščlanjuju ispraznost slave. Pjesma je zvučala iznenađujuće moderno i divlje, poput svojevrsnog nastavka priče započete s “Goin’ Out West” s albuma “Bone Machine”.

Još je više oduševio najavni singl albuma, akustična balada “Hold On” koja je zvučala kao hommage Bruceu Springsteenu, kao i “Get Behind the Mule” po kojoj je album dobio ime, ujedno i najduža pjesma ploče (dodiruje granicu trajanja od sedam minuta), biser mračne americane s atmosferičnom gitarom Smokeyja Hormela i usnom harmonikom blues velemajstora Charlieja Musslewhitea. Osim njih, Waits je na ovom albumu okupio nešto nalik all-star postavi, s genijalnim Marcom Ribotom na gitari, na basu su se izmijenjivali legendarni Larry “The Mole” Taylor iz Canned Heata i Waitsov šogor, jazz basist Greg Cohen iz kvarteta Masada Johna Zorna, a svakako su vrijedni spomena i cameo nastupi Johnna Hammonda i Lesa Claypoola, frontmena Primusa. Poznato je da je Waits, uz Jima Jarmuscha jedan od glavnih osnivača tajnog društva Sinovi Leeja Marvina, a na “Mule Variations” ugostio je i pravog pravcatog Marvinova sina Christophera na bubnju u pjesmi “Cold Water”.

“Mule Variations” čini čak šesnsaest pjesama čije ukupno trajanje prebacuje 70 minuta tijekom kojih nas Waits vodi
kroz mračne predjele psihe, napuštene kuće i lutanja Amerikom koja mu daju priliku da izgovori imena mjesta kao što su Murfreesboro i Hushpukena. Waits ovdje pokazuje svu raskoš talenta u pisanju pjesama koje dijeli u dvije glavne kategorije: grand weepers i grim reapers. Prvu čine balade od kojih naviru suze u oči, ovdje najbolje predstavljene prekrasnom ljubavnom “Take It With Me” i tragedijom sa stranica crne kronike o ubojstvu dvanaestogodišnje djevojčice Georgije Lee u istoimenoj pjesmi. U potonju svakako spadaju divljačka “Filipino Box Spring Hog” o kuhanju svinjetine na ulici, ali i paranoični izlet “What’s He Building?” u kojem su sve oči uprte u jednog čovjeka čije ponašanje budi sumnju u umu njegovoga susjeda. Naravno, tu je i “Eyeball Kid”, jedna od temeljnih pjesama iz Waitsovoga kanona o ljudima bez tijela. Ovaj je, kako mu ime kaže, tek oko, ali je rođen da bude zvijezda.

Ovim letimičnim pregledom tema koje je Waits obradio na “Mule Variations” postaje jasno da je nakon šest godina
šutnje pripremio doista najbolji materijal za uskrsnuće. Varijacije su ujedno i jedan od njegovih najboljih albuma
uopće, a to im sasvim sigurno osigurava i mjesto među najboljim albumima svih vremena. Za novu, remasteriranu verziju vrijedi isto što i za sve druge: ako dosad niste kupili ovo suludo remek-djelo, sada imate dodatan razlog da tu neoprostivu grešku ispravite. Ako je imate, budući da sadržajno ne donosi nikakav novi materijal ni snimke, neće vam trebati novo izdanje, ali odvojite vrijeme za ponovni susret s njom. A mi ćemo dotad pripremiti i sljedeće poglavlje šetnje kroz reizdanja.

Ocjena: 10/10

(Anti/Epitaph, 1999./2017.)

Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterPin on Pinterest0Print this page

Komentari

Close
Pratite nas i lajkate